GOSPIN PLAČ
Pjeva se na Veliki petak
Rascviljena Majka staše,
blizu križa ter plakaše,
I tužaše i plakaše,
i drhtaše kad gledaše
Tešku muku svoga Sina,
Isukrsta Gospodina.
Radi grijeha svoga puka
vidi Sina na tih muka.
Koje srce da ne tuži,
videć Majku svu u tuzi?
Koje da je kako kamin
prolilo bi tad suzami.
Cvileć Majka tude staše,
od tuge se sva znojaše.
Već na nogu stat ne može,
od tuge se prnemože,
Videć svoga rodjenoga
Isukrsta pridragoga.
Vidi Sinka na tih muka,
Jer mu biše to odluka
Za grješnika križ primiti,
i na njemu još umriti.
Draga Majko od milosti,
želim znati te žalosti,
Jer imadem ja odluku,
procjenjivat strašnu muku.
Vama velim, pravovirni,
poslušajte srcem smirni.
Vi pošteni redovnici,
Isusovi nasljednici,
Sada k crkve porušite,
Za Isusom svi tužite,
I vas molim, dragi puče,
da razmišlja svaki mučke,
Od Marije,gorku tužbu,
ter plačite, s njom u družbu.
O Gospojo od milosti,
koje t’ bihu tad žalosti
Kadno tebi navjestiše,
da Isusa uhvatiše?
Kad se Ocu,svom moljaše,
i krvlju se, sav znojaše?
Kad razumi tužna Mati,
poče suze prolivati.
Držati se već ne može
od tuge se prinemože.
O Gospojo, i kraljice,
Koje t bihu,tad tužice
Kadno, Majko, ti slišaše,
jer na blizu tad bijaše,
Kad ti Sinka privedoše,
i stupu ga privezaše?
Nemilo ga, udaraše,
na obraz mu, još pljuvaše.
Modrice mu bihu dane
i sve s krvlju izmišane.
Od stupa ga odvezaše
po svem dvoru potezaše.
A ti, Majko, kad slušaše
od tuge Ti, sva drhtaše.
Gospojo od milosti,
koje t’ bihu tad žalosti,
Kadno njega osudiše
i trnjem ga okruniše
nabiše sa svih strana,
da mu dodje, do moždana?
Sina Božjeg okruniše,
trnja glavu napuniše.
Koje srce da ne plače.
smišljajući oštre drače?
A ti Gospo, to vidjaše,
od tuge ti, umiraše.
O Gospojo i kraljice,
koje tebi tuge biše,
Zlog Barabu kad pustiše
a Isusa osudiše?
To nevirni, puk odluči,
koga Isus, dobru uči
Nezahvalnost takva biše,
smrt mu vidit oni htiše.
A ti Majko tute staše,
od tuge ti umiraše.
O Gospojo, od milosti,
koje t’ bihu, tad žalosti,
Kad Isusa osudiše,
Kalvariji uputiše?
Križ preteški on nosaše,
krv po putu prolivaše.
Tebe strjele, prohodjahu
kapi krvi, kad s’ vidjahu.
Svezali mu natrag ruke
nek imade veće muke.
O Gospojo i kraljice,
koje tebi tuge biše,
Kad ga suzna, ti slidjaše,
i po putu, krv vidjaše?
Svete stope poznavaše,
Jere krvcom prolivaše.
Kad po putu za njim hodi
svuda slavnu krv nahodi.
U žalosti, teškoj biše,
ne može se, reći više
Kad ga, Majko, ti gledaše,
Ter mu milo govoraše:
Dočekaj me, zlato moje,
da ja vidim lice tvoje,
Da te vidi, tvoja Majka,
na čas ovi, od rastanka.
O Gospojo od milosti,
koje t’ bihu tad žalosti,
Kad njim na križ udariše?
sve mu rane ponoviše,
Približe mu, ruke, noge,
zadaše mu, tuge mnoge.
Kad ga na križ pribijahu,
gorke čavle udarahu.
Te udarce ti slišaše,
a od tuge sva drhtaše.
O Gospojo, i kraljice,
koje tebi, tuge biše,
Kad te s križa pogledaše,
i Ivanu predavaše?
Sinak će se on tvoj zvati,
a ti njemu bit ćeš Mati.
Ti Ivana, zagrljaše,
a suzami, prolivaše.
Zdrav mi budi novi sine
sve veselje Majku mine.
O Gospojo od milosti,
koje t’ bihu tad žalosti,
Kad na križu žedan staše,
napojit ga, ne mogaše,
Već Zidovi puni zloća
dadoše mu žuč i octa.
Kad okusi ne hti piti,
Ocu počne govoriti:
Svršeno je, sve na križu,
spas ja podah, sad grešniku.
O djevice slavna dosti
koje t’ bihu tad žalosti,
Kad na križu on izusti,
Svršeno je, pak duh pusti?
To očima, ti vidješe,
od žalosti, umiraše.
A ti,Majko, tu zacvili,
svuda tužan glas proširi.
Kad govorit on ne može,
Ti se majko prinemože,
Nebo uze tamnost na se,
sve ih tmine, obujaše.
A zemlja se trese kruto,
jer to Gospa cvili ljuto.
Strahovita trešnja staše,
kamenje se raspadaše.
Od dvanajestog, točno sata
do trećega prije mraka,
Svi se kruto tu stračahu,
jer zle tmine svuda stanu.
Prestrašiv se svi tu stahu,
Sin je Božji govorahu.
O Djevice, vele slavna,
od svih svetih, poštovana,
velika ti žalost biše,
ne može se reći više,
Kad Židovi dotekoše,
sulicom ga probodoše,
Tad poteče, krv i voda
na spasenje, sveg naroda.
O Gospojo od milosti,
koje t’ bihu tad žalosti,
Kad ga mrtva ti gledaše,
i suzami prolivaše.
Gdje umoran, Sinak biše
jer Židovi, tako htiše?
A ti tužna vapijaše,
Sinu svomu govoraše:
Koji grjesi tvoji, biše,
ter te tako umoriše?
O studenče, žive vode,
lip nauče, duše moje,
Vele ti si prisanuo,
nevišt mi se učinio.
Ajmeh, tvoje lice bilo
vele ti je poblidilo.
Tvoje oči, kada mrahu,
kao žarko, sunce sjahu,
A sada su potamnile,
i svu svjetlost izgubile.
Tvoja usta premedena
gorkom žuči napojena.
Ruke tvoje, milostive,
što čovjeka, satvoriše,
Bolest svaku koje liječe,
vise sada probodene.
Ajmeh, prsih ljuta rana,
ka ti mrtvu sad bi dana,
Sada braćo, svi tugujte
s Majkom Božjom, jadikujte
Evo plače sada s nama
svijetlo nebo sa zvjezdama
Sada plaču sva stvorenja
dajuć nama ta znamenja,
Da plačimo i mi dosti
da nam naše, grjehe prosti
Mi plačimo grijehe naše,
koji njega na smrt daše.
O Isuse Bože mili,
na grješnika ti se smili
Slava tebi svemogući,
koj nas spasi umirući. Amen.