SEDAM DAROVA DUHA SVETOGA

Duh Božji i Duh Sveti[1]

Kristovo obećanje Duha Branitelja

jamstvo je trajne i univerzalne nazočnosti

 Duha Svetoga kao temelja na kojem počiva

i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crkve

         Duh Božji o kojem govori Biblija je po svojoj naravi tajanstvena stvarnost, koju je moguće opi­sati samo slikovito. Za predočavanje stvarnosti Duha često se upotreblja­va slika vjetra. Ova slika temelji se na hebrejskoj riječi “ruah”, koja može označavati i “duh” i “vjetar”. Ovo drugo značenje riječi “ruah” slikovito definira što je “duh”. Naime, kao što vjetar nije vidljiv, a ipak ga je moguće osjetiti, takav je i Duh. Ova uspored­ba Duha s vjetrom javlja se i u Starom i u Novom zavjetu. Tako Isus u raz­govoru s Nikodemom kaže: “Vjetar puše gdje hoće; čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha” (Iv 3,8). Knjiga Propovjednika (Ko- heleta) tvrdi: “Kao što ti nije pozna­to kojim putem vjetar putuje…, tako nije poznato ni djelovanje Božje, koji sve oblikuje” (Prop 11,5).

     Temeljno značenje Duhu Božje­mu daje njegovo božansko podrije­tlo. Svijet i čovjek proizlaze od Boga Stvoritelja. Pri tome je Duh Božji nositelj povezanosti između Boga i stvorenog svijeta. Kao što čovjek svojim duhom prodire u Božju stvar­nost, tako Bog po svome Duhu djelu­je u svijetu i u čovjeku.

     Starozavjetna očitovanja Duha Božjega

         Bitno obilježje Božjeg Duha u Staro­me zavjetu jest njegova učinkovitost (Mudr 1,7). U povijesti Božjeg naro­da od početaka se javljaju ljudi u ko­jima je Duh Božji posebno prisutan i  djelatan. Takvi su likovi Mojsija (Br 11,17) i Jošue (Pnz 34,9). Knjiga Sudaca opisuje kako se izbavljenje ugroženog Božjeg naroda događa po karizmatičnim vođama na koje je sišao Duh Božji (Suci 3,10; 6,34; 11,29). Obdarenost Duhom Božjim kao stalna karizma javlja se kod kra­lja Šaula (1 Sam 16,14) i Davida (1 Sam 16,13; 2 Sam 23,2). Posebno su proroci nastupali kao ljudi koje je vodio Duh Božji i koji su tako naviještali volju Božju (Ez 2,2; 3,12.14; 8,3 itd.; Zah 7,12).

     Vrlo rano, u okviru mesijanskih očekivanja, pojavile su se najave da će doći vrijeme univerzalne raširenosti i trajne prisutnosti Duha Božjega. Na mesijanskom kralju počivat će Duh Jahvin (Iz 11,2). Duh Božji osposobit će Božjeg slugu da narodima navije­sti radosnu vijest (Iz 42,lss; 61,1-3). Bog će po svome Duhu dati narodu novo srce i novi duh (Ez 36,27). Cijeli će narod, čak i sluge i sluškinje, po­stati prorocima zahvaljujući izlijeva­nju Duha (JI 3,1-2; Br 11,29).

     Duh Božji uvijek je u Starom zavjetu shvaćen kao “snaga”, a ne kao personificirana stvarnost. Gdje se pak Duhu Božjem pripisuju ljudski atributi, to se događa radi pojašnjenja Božjeg djelovanja.

     Novozavjetna novost Duha Božjega – Isusovo djelovanje i Duh Sveti

         Novozavjetne knjige na različite na­čine govore o očitovanju i djelovanju Duha. Uvijek je, međutim, prisutno uvjerenje da je s pojavom Isusa Kri­sta nastupila očekivana punina, od­nosno izlijevanje Duha. Duh je pri­sutan u događajima i osobama koje pripravljaju i najavljuju dolazak Isu­sov: Ivan Krstitelj (Lk 1,15), Elizabeta (Lk 1,41), Zaharija (Lk 1,67) i Šimun (Lk 2,25-27). Isusovo začeće dogodi­lo se po Duhu Svetom (Lk 1,35). Duh je najtješnje povezan s Isusovom osobom. U trenutku Isusova krštenja Duh je, na vidljiv način sišao na Isu­sa (Lk 3,22). Isus je “snagom Duha” otpočeo svoje djelovanje u Galileji (Lk 4,14), a u sinagogi u Nazaretu Isus se predstavio kao Pomazanik Duhom Božjim (Lk 4,18) koji svojim djelovanjem donosi radost “ubogi­ma, slomljenima, zarobljenima, sužnjevima”, sukladno najavi proroka Izaije (Iz 61,1). Duh koji je u događa­ju krštenja sišao na Isusa (Iv 1,32-34) ostao je na njemu kao znak njegova božanskog sinovstva sve do otkupiteljske smrti na križu. Isus je, dakle, na jedincat način trajno i u punini posjedovao Duh Božji.

     Novozavjetna novost Duha Bož­jega vezana je uz Kristovu osobu i njegovo djelovanje, a kulminacijsko očitovanje Duha Svetoga vezano je uz događaj uskrsnuća. Naime, Duh Sveti je dar Uskrslog i Proslavljenog Gospodina (Iv 20,22). Mjesto posre­dovanja Duha Svetoga vjernicima jest krštenje kao događaj rađanja iz Duha (Iv 3,5-8). Isus je u svome oproštajnom govoru najavio dola­zak Duha “Parakleta”, tj. Branitelja (Iv 14,16), koji će osnažiti njegovu za­jednicu iznutra i podsjećati je na ono što je Isus naučavao i uvoditi je u cije­lu istinu (Iv 14,26; 16,13) i braniti je od izvanjskih napada (Iv 15,26; 16,8).

     Događaj kulminacijskog očitovanja Duha Svetoga

         Sukladno najavama proroka (Iz 44,3; Ez 39,29; II 3,1-2) da će doći vrijeme kada će snaga Božjega Duha biti izli­vena na cijeli narod, u novozavjet- nom vremenu stvarno se dogodilo “izlijevanje Duha”. Djela apostolska govore o izlijevanju Duha na blagdan Duhova (Dj 2) i iz toga događaja ro­đena je Crkva, tj. nova zajednica Bož­jeg naroda. Snaga Duha Svetoga, koja je sišla na apostole i koja je privukla pozornost brojnih hodočasnika u Je­ruzalemu, opisana je ponajprije kao nova sposobnost shvaćanja i razumije­vanja. Naime, svatko je čuo apostole kako govore njegovim vlastitim je­zikom (Dj 2,7-8). U središtu duhov­skog izvještaja je Petrova propovijed u kojoj je Petar citirao (Dj 2,17-18) starozavjetnu najavu proroka Joela o izlijevanju Duha Božjega na sve čla­nove Božjeg naroda (JI 3,1-2). Zajed­nica onih koji vjeruju u Krista postala je mjesto nazočnosti Božjeg Duha, a Duh Sveti se očitovao kao snaga ko­hezije, kao snaga koja nadilazi razlike i stvara zajednicu vjernika – Crkvu. Trajnost novonastale kršćanske za­jednice utemeljena je upravo na traj­noj nazočnosti Duha Svetoga.

     Nazočnost Duha Svetoga trajno je obilježje Crkve sve do Kristova po­novnog dolaska (Dj 2,20). Duh Sveti je pratio misijsko djelovanje Filipa i Petra (Dj 8,29.39; 11,12), i posebno Pavlova misijska putovanja (13,1-4; 16,6-7; 20,22-23; 21,11). Isti Duh su­djelovao je u donošenju odluka rane Crkve, kao što je tzv. “apostolski de­kret” (Dj 15,28) i nazočan je pri po­stavljanju starješina kršćanskih za­jednica (Dj 20,28).

     Misijsko djelovanje Crkve traj­no je povezano sa stvarnošću Duha Svetoga, kao što to ustvrđuje za­povijed Uskrsloga Isusa na kraju Matejeva evanđelja: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve na­rode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). U do­gađaju krštenja krštenici stupaju u zajedništvo s Duhom Svetim i u za­jedništvo s Ocem i Sinom.

Odnos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Svetoga

         Uz neosporno postojanje kontinui­teta između starozavjetnog i novoza- vjetnog govora o božanskom Duhu, ipak postoje i razlike između Duha Božjega u Starome zavjetu i Duha Svetoga u Novom zavjetu. Ovaj od­nos između starozavjetnog Duha Božjega i novozavjetnoga Duha Sve­toga može se opisati uz pomoć ana­logije. Naime, kao što na kristološkoj razini, postoji kontinuitet, ali i apso­lutna novost između starozavjetnih mesijanskih najava i njihovih novo- zavjetnih ispunjenja, tako slično, na pneumatološkoj razini postoji konti­nuitet, ali i apsolutna novost između Staroga i Novoga zavjeta. U tom smi­slu starozavjetni govor o Duhu Bož­jemu je priprava i najava za novozavjetno izlijevanje i puno očitovanje Duha Svetoga.

     O kakvom je kontinuitetu riječ i o kakvoj je novosti to pojašnjava Poslanica Hebrejima koja ustvrđuje da je isti Bog govorio nekoć, i da isti Bog govori sada, ali da je bitno dru­gačiji način Božjeg govora nekoć i sada. Sada na kraju vremena, Bog je progovorio po Isusu Kristu, svome Sinu (Heb 1,1). Parafraziranjem ove tvrdnje Poslanice Hebrejima i pri­mjenom te tvrdnje na govor o Duhu Svetome, može se reći da je isti Božji Duh na djelu i u Starom i u Novom zavjetu, ali je drugačiji način kako se taj Duh Božji očitovao nekoć u Starome i kako se očituje sada u No­vome zavjetu. Nekoć se Duh Božji očitovao po odabranim Božjim lju­dima, a sada se očituje po Isusu Kri­stu, Sinu Božjemu.

Prema tome, nenadmašna pneuma- teološka novost Novoga zavjeta proi­zlazi iz punine Božje objave u Kristu. Kristovo obećanje “Parakleta” – Duha Branitelja, jamstvo je trajne i univer­zalne nazočnosti Duha Svetoga kao temelja na kojem počiva i iz kojeg izvire novost Božjeg naroda – Crkve.

Anto POPOVIĆ

 

DAR MUDROSTI

 Kruna svih darova[2]

 Mogućnost da se istinu spozna u njezinoj razložnosti,

logičnosti, tako da nam ništa ne može poljuljati prianjanje

uz istinu, jest plod dara razum

 

    Posljednji od sedam darova Duha Svetoga jest dar mudrosti. Taj je dar, kaže pobožni francuski bi­skup Jean-Joseph Gaume u svojoj knjizi o Duhu Svetomu, kruna svih drugih darova. Dar mudrosti po nje­mu, u sebi donekle sadrži sve druge darove i sve ih usavršuje. Nama se, međutim, čini kao da je dar mudrosti najniži od svih, jer ga prorok Izaija navodi na prvom mjestu: “Ali će izići mladica iz Jišajeva izdanka; izdanak izlazi iz njegova korijena. Na njemu će počivati duh mudrosti i razuma, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjega” (usp. Iz 11,1-3). Treba, međutim, znati da prorok ta­koreći gleda “odozgor”, iz Božje per­spektive, pa se nama čini kao da je dar mudrosti na prvom odnosno na naj­nižem mjestu. Kada naprotiv gleda­mo “odozdol”, tj. iz naše ljudske per­spektive, vidimo da je dar mudrosti na posljednjem, tj. najvišem mjestu. Tako nam ovo proročanstvo proroka Izaije, veli Dionizije Kartuzijanac, ne daje samo broj darova Duha Svetoga, nego ujedno i njihov redoslijed. Na­dalje isti pisac kaže: “Daru mudrosti je dodijeljeno najviše mjesto od svih, a daru straha Gospodnjega najniže od svih. Što je neki dar bliže vrhov­nom daru mudrosti, to je savršeniji. Kao što je ljubav majka i kruna svih krjeposti, tako je mudrost majka i cilj svih darova Duha Svetoga.”

     Da bismo što bolje razumjeli ovaj dar Duha Svetoga potrebno je razli­kovati još neke stvari. Bog je čovje­ka obdario dvjema temeljnim silama ili sposobnostima: voljom i umom. Kako su darovi Duha Svetoga dani za usavršavanje ljudskog bića u du­hovnom smislu, tako su jedni darovi dani da usavršavaju čovjekovu volju, a drugi da usavršavaju čovjekov um. I to je zaista i potrebno, budući da su upravo te dvije temeljne snage u čo­vjeku izrazito jako pogođene poslje­dicama istočnoga grijeha. Tri dara Duha Svetoga potpomažu i usavrša­vaju čovjekovu volju i njegov afektivni (emocionalni) svijet: strah Gos­podnji, pobožnost i jakost, dok ostala četiri dara usavršavaju naše umne sposobnosti: savjet, znanje, razum i mudrost.

     Čovjek se od svih darova Duha Svetoga najteže poistovjećuje upravo s darom mudrosti, jer je taj dar čovje­ku najneshvatljiviji. Zato ću se ovdje poradi što boljeg razumijevanja ovog izvrsnog dara poslužiti još nekim vrlo važnim razlikovanjima koja nam nudi sveti Ljudevit Marija Grignion Montfortski. U svojoj raspravi Ljubav pre­ma vječnoj mudrosti sv. Ljudevit kaže da postoje različite vrste mudrosti. Mudrost se po njemu ponajprije ra­zlikuje na istinsku ili pravu mudrost i na lažnu ili krivu mudrost. Istinska mudrost je radovanje nad istinom bez ikakve primjese laži i prijetvornosti, dok je lažna mudrost radovanje nad laži koja se pretvara da je istina. Ta lažna mudrost je svjetovna mudrost protiv koje je govorio već apostol Pavao (usp. 1 Kor 3), a koju apostol Jakov dijeli na tri vrste: “Sapientiaterrena, animais, diabolica” (mu­drost zemaljska, tjelesna i đavolska; usp. 1 Jak 3,15). Nadalje nam Montfort kaže da se istinska i prava mudrost dijeli na naravnu i nadnaravnu. Naravna mudrost je izvrsno pozna­vanje naravnih stvarnosti u njihovim posljednjim uzrocima, a nadnaravna mudrost je spoznavanje nadnarav­nih i božanskih stvarnosti u njihovu iskonskom uzroku. Nadalje, nad­naravna se mudrost grana opet u dvije skupine: a) bitnu (substancijalnu) inestvorenu i b) nebitnu (akcidencijalnu) ili stvorenu. Bitna ili nestvorena nadnaravna mudrost je vječna Mudrost u vječnosti ili Isus Krist u vremenu. Akcidencijalna ili stvorena nadnaravna mudrost je mudrost koju nazivamo darom Duha Svetoga o ko­joj mi ovdje raspravljamo.

     Istina, ovo sve zvuči vrlo kompli­cirano, ali sam upravo zbog toga i stavio sva ova teška teološka razli­kovanja, kako bih što bolje pokazao zašto se tako teško upravo s ovim najizvrsnijim darom Duha Svetoga poistovjećujemo jer ga najmanje i najteže shvaćamo. Smatram da bi­smo danas ponovno trebali otkriti upravo ovaj lijepi i najviši dar Duha Svetoga. Mnoge svetopisamske knji­ge (Mudre izreke, Job, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Sirah, Knjiga mudrosti, Psalmi) se u cijelosti ubra­jaju u mudrosnu literaturu. A kako ih razumjeti bez dara mudrosti?

     Sada ću stvari malo pojednosta­viti. Rekli smo uvodno da dar mu­drosti, znanja, razuma i savjeta pot­pomaže i usavršava čovjekove umne sposobnosti. Ali svaki od ovih darova na svoj način pot­pomaže i usavršuje naše umne spo­sobnosti. Tako nam dar znanja daje istinu spoznati preko tzv. drugotnih uzroka: preko vanjskih djela Božjih (stvorenog svijeta), u utjelovljenju Isusa Krista, u Božjem providonosnom upravljanju svijetom i ljud­skim životom, u otajstvu spasenja i otkupljenja našega i sličnome. Istinu pak spoznati u njezinoj razložnosti, logičnosti – tako da nam ništa ne može poljuljati prianjanje uz istinu –jest plod dara razuma. Jedna od te­žih stvari u čovjekovu praktičnom i svakodnevnom životu svakako jest istinu primijeniti na pojedinačne ži­votne situacije, a u tome nam pomaže dar savjeta.

     Postoji najzad još jedan, kudika­mo savršeniji način da se spozna bo­žansku istinu u njezinim prvotnimuzrocima, tj. u njezinim najskrive­nijim dubinama. Taj način spozna­vanja je božanski način, jer nam daje sve stvarnosti gledati iz Boga i u Bogu i još k tomu ih promatrati neizmjer­nom ljubavlju i sa slatkoćom uz njih prianjati. Takva spoznaja je djelo dara mudrosti. Tko posjeduje ovaj dar, taj u Duhu Svetomu sve promatra, a “Duh sve proniče, pa i dubine Božje” (1 Kor 2,10). Taj se tako malo poznati dar Duha Svetoga očituje na mnogo­vrsne načine. Sveti Lovro Brindiški je savršeno poznavao jedan od jezika na kojemu je Sveto pisma najranije prevedeno: kaldejski jezik. Svi njego­vi životopisci naglašavaju kako ga on nije imao priliku nigdje učiti, jer ga se u to vrijeme nije nigdje predavalo. To pak znači da mu je Duh Sveti dao tzv. uliveno poznavanje tog drevnog jezika, ulio mu je, mogli bismo tako reći, poznavanje cijelog jednog jezika bez ikakvog studija kako bi što bolje protumačio Sveto pismo.

     Rekli smo također da dar mudro­sti upotpunjuje i usavršava sve druge darove. Tako na primjer dar mudro­sti darovima pobožnosti i jakosti daje snagu, ljepotu, širinu i postojanost. Važnost ovog dara se vidi i iz još ne­kih činjenica koje naglašava učeni kardinal Henry Edward Manning, koji tvrdi da su praznovjerje i fana­tizam oblici vjere bez mudrosti; preuzetnost i zdvajanje (očajavanje) su oblici nade bez mudrosti, a prevelika pravičnost i pomama za čudesima i senzacijama jesu oblici ljubavi bez mudrosti. Mudrost daje svakoj krjeposti pravu mjeru te božanske krjeposti čini odmjerenima.

     Za kraj bih još istaknuo dvije osnovne značajke dara mudrosti. Mudrost kao dar Duha Svetoga (ne mudrost kao krjepost) čovjekovoj duši i svim njezinim sposobnostima (volji, umu,…) daje ulivenu božan­sku svjetlost koja omogućuje jednu stvar koja nam je danas prijeko po­trebna, a to je ispravno razlikovanje duhova. To je dar po kojemu s pot­punom jasnoćom raspoznajemo je li netko ili nešto od Duha Božjega ili od zloduha. Druga važna značajka dara mudrosti je ljubav prema svemu što je od Boga. Dionizije Kartuzijanac i sveti Robert Belarmin su tvrdili da latinska riječ za mudrosti “sapientia” dolazi od riječi “sapor” što znači kušanje, ukus ili slatkoća. Odatle po­staje razumljivo zašto su sveci nala­zili slatkoću i radost u svemu onomu što je nama prosječnim kršćanima tako gorko i odvratno i od čega bje­žimo: odricanje, prihvaćanje križa sa zahvalnošću, molitva, post, samoza­borav i pokora.

     Dar straha Gospodnjega je dar djece Božje; dar pobožnosti je dar si­nova Božjih; dar jakosti je dar boraca Kristovih, dar ispovjedalaca, mučeni­ka i djevica; dar znanja je dar učenika Kristovih; dar savjeta je dar pastira stada Gospodnjega; dar razuma je dar crkvenih naučitelja, a dar mudrosti je dar svih svetaca. U Vjerovanju vjerom priznajemo da vjerujemo u zajedniš­tvo svetih. Molimo stoga svete da nam izmole sedam darova Duha Svetoga, a osobito dar mudrosti!

Jer mudrost je vrednija od biserja i nikakve se dragocjenosti ne mogu usporediti s njom.

Izr 8,11

 

 

 

DAR RAZUMA 

Do tajne Boga čovjeka, života i spasenja[3]

 Dar razuma je uliveni dar Duha Svetoga

koji se daje našem umu kako bismo

objavljene istine vjere mogli shvatiti

u njihovoj jednostavnosti i dubini.

Dar razuma daje nam uvid

u značenje onoga što vjerujemo

         Tko god je kod nas polazio prvopričesnički vjeronauk zacijelo se sjeća kako je pred svećenikom, među brojnim ostalim molitvicama i sažetcima iz crkvenog nauka, morao naizust znati i ovih sedam darova Duha Svetoga. Nalazili su se otisnuti masnim slovima u prvom dijelu Biserja sv. Ante, tamo negdje nakon naslova, vjerojatno kao i da­nas Molitve koje mora znati svaki kršćanin.

     Većina djece zapinjala je na nji­ma i lomila jezike dok je po prvi put u životu izgovarala nepoznate, daleke pojmove kakvi su mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji. Djeca su se razli­kovala samo po tome koja će prije, a koja kasnije nabubati ove pojmo­ve. Iskreno govoreći, a uz sve dužno poštovanje prema pokojnim sveće­nicima fra Miji Mrljiću (1939-2011)i fra Berislavu Kalfiću (1927-2012) koji su te 1977. u župi Kraljeva Sutjeska (selo Čatići) pripremali djecu za prvu pričest – mi djeca pojma s pojmom nismo mogli imati što bi to bili ti darovi. Svojim ograničenim spoznajnim moćima devetogodišnjaka ili desetogodišnjaka naprezali smo se tek da ih povežemo s Duhom Svetim. Duh Sveti je bio Bog što smo opet znali iz onih šest glavnih istina naše vjere – Samo je jedan Bog, a tri su božanske Osobe – Otac, Sin i Duh Sveti. Otprilike to je bio – kapak.

     Kod vjeronauka za krizmu, s 14 i 15 godina stvari su se koliko-toliko popravile. Dječji um bio je sada sposobniji da ove darove poveže s nečim božanskim što Bog besplatno šalje s neba u čistu dušu u trenutku svete krizme. Kako nas je župnik vlč. Stjepan Buček cijelo proljeće i do po­četka srpnja pripremao uz pomoć nezaboravnog katekizma Snagom Duha na kojemu su naraštaji odgoje­ni, mogli smo već biti u stanju uočiti vezu između darova Duha koje ćemo primiti na našoj krizmi s događajem silaska Duha Svetoga na Isusove apo­stole. (Na stranu što te 1983. u Sla­voniji nisam uspio po prvi put uživo vidjeti biskupa koji je zbog zauzeća poslao nekog svog svećenika koji je, u mnoštvu druge djece, meni i čak trojici moje braće istog dana podije­lio ovaj sakrament.) Silazak plamenih jezika, dakako, nitko nije vidio, no upamtio sam župnikove riječi da će nam ovi darovi pomoći da svoju vjeru ne zatajimo. U vremenu kada se od pravih vjernika tražilo da ima­ju petlju i plivaju protiv struje, od odlaska na mise i vjenčanja u crkvi, kićenja bora, do slavljenja i čestitanja Božića u javnosti, slanja djece na vje­ronauk, bilo je to snažno obećanje. Ono je obećavalo da će biti moguće vjeru očuvati u jednom za nju ipak nepovoljnom okruženju. (A kada je to vjeru lako očuvati?)

     No, ni tada u teoriji nismo mogli puno znati što koji dar Duha Svetoga točno nosi. Štoviše, mali je broj krš­ćana koji bi poneku rečenicu mogli reći o ovim darovima. Kao i puno toga iz naše katoličke vjere, i ovo kod većine ostane na onoj šturoj katekizamskoj razini napamet naučenog ili odavno zaboravljenog.

     Poboljšati samog sebe? Sto da ne, ali kako?

         Tko ipak iskreno baci pogled na go­dine nakon krizme, ne može ne pri­mjetiti kako je u nekim trenutcima ili odlukama odlučivao i činio ono što je bilo pred Bogom ispravno i dobro makar je bilo zahtjevnije, teže pa i opasnije. Nerijetko je to bilo nešto jače od nas. Kao da je iz nas progo­varala neka nadnaravna sila pa smo postupali upravo kako je trebalo. U nekim pak drugim okolnostima smo podbacili. Činili smo i birali nešto što nismo trebali, smjeli, nešto što kršćani ne čine, što se protivi Duhu Božjem.

     Svi ti darovi Duha Svetoga, kako ćemo i naći u katoličkom nauku, za­ista jesu trajne, nadnaravne kvalitete u nama koje nisu naše nego su od Boga. One služe našem osobnom po­svećivanju tako što nas otvaraju poti­cajima Duha Božjega i čine pozorni­ma na ono što Bog govori. One nam pomažu da surađujemo s milošću Božjom te da volimo i hoćemo ono što Bog hoće.

     Ako će ovo čitati mladi i oni koji se koriste kompjutorskim programima i nije im strano preuzimanje progra­ma s mreže, mogli bismo reći da ovi darovi Božji predstavljaju neku vrstu nadogradnje našeg osnovnog sustava. Oni donose poboljšanu božansku ina­čicu nas samih da bi naš sustav, tj. mi sami mogli djelovati kako Bog zapovijeda.

     Godine 1980. ili 1981, ako se do­bro sjećam, u župi Kraljeva Sutjeska bila je najavljena krizma koju je zbog peripetija oko koju godinu ranije osnovane župe Haljinici biskup na­pokon otkazao. Dok je svećenik na kraju mise objavljivao tu vijest, net­ko od nezadovoljnih vjernika s kora crkve u selu Čatići je dobacio: “Ni ne treba nam krizma!” Kako god bilo, takav ogorčeni povik nezadovoljstva jednom odlukom nije mogao uči­niti veću nepravdu darovima Duha Svetoga – koji su svakome prijeko potrebni, da bi poboljšao sebe i bio kompatibilan s Bogom. To Duh Sveti jedino može napraviti i nitko više.

     Dar kojim shvaćamo kako shvaća Bog

         Što se tiče dara razuma, glavna teološ­ka odrednica govori nam da on pomaže shvatiti vjerske istine onoliko koliko nam je potrebno. Radi se o ulive­nom daru Duha Svetoga koji se daje našem umu kako bismo objavljene istine vjere mogli shvatiti u njihovoj jednostavnosti i dubini. Dar razuma daje nam uvid u značenje onoga što vjerujemo. Ne treba ga stoga poisto­vjećivati s vjerom koja je pristanak našeg uma na ono što je Bog objavio.

     U onima koji su od Duha Božjega primili ovaj dar on proizvodi tri glav­na učinka. Prvo: osposobljava nas da proniknemo do same biti objavljenih istina vjere čak i onda ako ih nikada nećemo do kraja razumjeti. Drugo: ovaj nas dar potvrđuje u našem vje­rovanju tako što nam daje veliku si­gurnost u objavljenu riječ Božju. Tre­će: on nam pomaže da zaključujući iz objavljenih načela dolazimo do spo­znaje brojnih istina.

     Zvuči složeno? Pa, možda nam upravo nedostaje dara o ko­jemu govorimo. Pomoći će nam papa Franjo. Govoreći o ovom daru u jed­noj katehezi koncem travnja 2014, za razum je rekao da tu nije riječ o ljudskoj umnosti, odnosno o umnoj sposobnosti kojom možemo biti više ili manje obdareni: “Riječ je naprotiv o milosti koju samo Duh Sveti može uliti i koja osposobljava kršćanina da se izdigne iznad vanjskog obličja stvarnosti i pronikne dubine Bož­je misli i njegova nauma spasenja.” Prema papinim riječima, taj dar nam pomaže da stvari shvaćamo na način kako ih shvaća Bog, da ih “čitamo iznutra”, Božjim umom, u njihovoj dubini, onako kako ih shvaća Bog. U dotičnom slučaju to bi značilo da nam taj dar pomaže shvatiti Isuso­vo učenje u evanđelju, odnosno da u tim riječima otkrijemo dubinu Bož­jih riječi. Do dubine tih riječi može se doći samo uz pomoć dara Duha Svetoga, naveo je papa.

     Slično i fra Franjo Mušura (1918- 2007) u knjizi Vrijeme za Boga pod­sjeća da ovim darom Duha Svetoga prihvaćamo istine naše vjere i u njih se uživljavamo toliko koliko je po­trebno za spasenje: “Pomoću toga dara nalazimo u vjeri radost, mir i sreću. Darom razuma Duha Svetoga vjerujemo u Sveto pismo i u njego­vim riječima otkrivamo smisao koji nam je nekada, u prvom trenutku, sakriven. (…) Dar je razuma Duha Svetoga vidjeti u Svetome pismu Božju poru­ku.” Ovaj nam dar – dodaje Mušura – pomaže da onoliko koliko nam je po­trebno uđemo u tajnu Boga i čovjeka, tajnu života i spasenja.

     Mostarski biskup msgr. dr. Ratko Perić u knjizi Naravni porivi i nadnaravni darovi ovaj dar razuma/ razumnosti naziva krepošću koja se suprotstavlja i protivi lakomosti i raskošnosti. Dar razbora za njega je “umna sposobnost koja nam kazuje što valja izabrati u svjet­skom kaousu, da bismo mogli izaći na pravu stazu spasa”. Svojstvo ili moć razbo­ra podučava nas, naglasio je, “kako ćemo svoje porive i želje ravnati po vječnome zakonu, staviti ih na pravo mjesto po Božjoj zapovijedi”. Ovaj dar Duha Svetoga, podsjetio je bi­skup na riječi teologa Živana Bezića, olakšava nam da pravilno shvatimo svoj religiozni odnos prema Bogu te da na pravednosti temeljimo svoj od­nos prema bližnjemu.

     Imamo li u vidu samo nekoliko spomenutih natuknica, lako uviđamo koliko je pošteno zahvaliti Bogu za ovaj dragocjeni dar koji nam je Duh Sveti besplatno udijelio. Silno nam je, dakle, važan i prijeko potreban.

 

Tko stječe razboritost, ljubi sebe, a tko čuva razum, nalazi sreću.

Izr 19,8

  

DAR SAVJETA

Savjet prožet Duhom Božjim[4]

Dobar savjet se može dobiti samo

od onoga pojedinca koji kod svakog odabira,

prihvaćanja i davanja savjeta uključuje i dobro drugoga

 

         Govor o sedam darova Duha Svetoga ima svoje izvorište u Bibliji, u knjizi proroka Izaije (11,1-9). Ovaj poznati biblijski pro­rok, koji često oštro kritizira stranmputice Izraela, skretanje s Jahvina puta, pokušava probuditi nadu kod naroda, nakon što su ga zadesile ve­like nevolje, uvjeravajući ga da je Bog još uvijek s njim. Dokaz za to će biti pojava mladice (vođe) iz panja Jišajeva, kojega će Jahve na poseban način obdariti, te će na njemu poči­vati “duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg”. Rezultat tih darova će biti apsolutna pravednost prosuđi­vanja, koju neće moći ometati silnici i bezbožnici. To će dovesti do takve skladnosti u prirodi, da će zavladati savršeni mir i suživot među stvore­njima Božjim: “Vuk će prebivati s janjetom, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešce njih će voditi. Krava i medvjedica zajedno će pasti, a mladunčad njihova skupa će ležati, lav će jesti slamu ko govedo. Nad rupom zmijinom igrat će se dojenče, sisanče će ruku zavlačiti u leglo guinje.”

     Matejev tekst (10,16-20) o Isuso­vom slanju dvanaestorice učenika u svijet s ciljem navještenja radosne vijesti, o tome kako dolaze nova, bo­lja, pravednija vremena za potlačene i obespravljene, aktivnija Božja djelo­tvornost u svijetu, ističe na poseban način jedan od Božjih darova – “dar savjeta”. Očito su apostoli, priprosti ljudi, bez neke velike izobrazbe, ne­navikli velikim filozofskim diskusi­jama i govorništvu, bili u strahu od mogućih napada i podvala neprijate­lja evanđelja. Isus ih pokušava oslo­boditi straha, napominjući da neće biti sami, jer će s njima uvijek biti Duh Božji, koji će ih savjetovati u najizazovnijim trenucima. Pa i kad ih predaju neprijateljima, ne trebaju se previše brinuti, jer će im Bog priteći u pomoć svojim savjetom: “Jer nećete govoriti vi, nego će Duh Oca vašega govoriti preko vas.” I sami apostoli će pridavati veliku važnost daru savjeta (spiritusconsilii) u kršćanskom ži­votu, koji je, kako često naglašavaju, uvijek povezan s prisutnošću Duha Svetoga.

     Apostol Pavao savjetuje često u svojim poslanicima, želeći na taj na­čin uputiti kršćane na pravi put. Je­dan od najljepših savjeta jest njegov “Hvalospjev ljubavi” u Prvoj poslani­ci Korinćanima, gdje jasno upozorava da je ljubav temelj kršćanstva: “Kad bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.” U dalj­njem tekstu obrazlaže svoje viđenje istinske, kršćanske ljubavi: “Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; lju­bav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i prašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.” Pavao je jasno shvatio da dar savjeta ide zajedno s ljubavlju. Jer onaj tko savjetuje, mora prije svega ljubiti, željeti drugome dobro. Savjet mora biti oslobođen svake bahatosti, ponižavanja i iskorištavanja drugih osoba. Ovo je jako važno naglasiti danas, kad se na sve strane pojavljuju savjetnici (mediji, reklame, političke manipulacije…), čiji je demagoški cilj vlastita korist, a ne dobro onoga ko­jemu nudi savjet. Takvi savjeti vode u zabludu, kako se život sastoji samo od trenutačnog i materijalnog. Mno­gi mladi ljudi su izgubili orijentaciju u životu vjerujući površnim savjeti­ma nedobronamjernih, uvjereni da ,se u životu mora sve isprobati i po­sjedovati.

     Naš sekularizirani svijet moderne vapi za dobrim savjetima, koji bi mo­gli pomoći u traženju pravih životnih putova, koji ne vode u stranputicu, nego na pravi put, koji ne razaraju nego usrećuju. Čovjek nije bio nika­da u takvom iskušenju kao što je da­nas, jer su se, zahvaljujući tehnologiji i napretku, pred njim otvorile velike mogućnosti realizacije, ali i otuđenja. Ako se uspije otvoriti savjetu koji je prožet Duhom Božjim, krenut će putem mira. Ali, ako prihvati “savjet zla”, pred njim bi se mogao otvoriti ponor apokaliptičkih razmjera u koji se može strmoglaviti čitav ljudski rod. Mnogo toga ovisi o tome čiji će savjet prevagnuti u budućnosti, onaj koji je prožet Duhom Svetim ili onaj koji manipulira i vodi u zabludu.

     Nažalost, ljudska povijest je bila često prožeta krivim savjetima, koji su vodili u ratove i mržnju, umje­sto mir i ljubav. Kršćanstvo je u toj burnoj ljudskoj povijesti, prožeto Duhom Božjim, ponudilo jedan od najljepših savjeta, koje je čovječan­stvo iznjedrilo, pozivajući svijet da prihvati činjenicu kako su svi ljudi pred Bogom jednaki, kao i to da tre­ba shvatiti da je Božja ljubav otvore­na prema svakom stvorenju. Da su se ta dva savjeta ostvarila, današnji svijet bi izgledao sasvim drugačije. Sličio bi puno više onom Izaijinom opisu apsolutnog mira i suživota u prirodi, nego današnjem stanju u ko­jem vladaju mržnja i ratovi, pohlepa i diskriminacija. Upravo takvo stanje upozorava danas na to da se čovjek, iako je postigao velike uspjehe na tehnološkom području, sve više uda­ljava od onog slikovitog rajskog opi­sa nedužnosti, kad je bio u skladnim odnosima sa svojim Stvoriteljem. Ovo upozorava i na to da se čovjek, ako želi preživjeti, mora otvoriti onim savjetima koji su prožeti Du­hom Božjim.

     I današnji čovjek moderne bi mo­gao puno naučiti od biblijskih savje­ta, koji uvijek iznova upozoravaju čo­vjeka da se vrati u ono “rajsko stanje nedužnosti”, u kojem nije bilo otu­đenja i udaljavanja od Boga. Uvijek kad bi Izrael krenuo krivim putem, pojavljivali su se proroci, nadahnuti Duhom Božjim, koji su ga savjetovali i usmjeravali. I uvijek kad bi Izraelci poslušali savjet, završilo bi dobro za narod i pojedinca. Odbijanje savjeta završavalo je još tragičnijim stanjem. Čitava Biblija nam govori o tom ljud­skom iskušenju da čuje glas Božjeg savjeta ili da ga odbije. Počinje sliko­vitim opisom dileme Adama i Eve u raju, a završava Isusovom kušnjom da prihvati zlo ili da ga odbije. I jedna i druga odluka uključuju i sudbinu čovječanstva. Jer svaka ljudska od­luka za savjet dobra ili zla uključuje indirektno i sudbinu čitavog svijeta. U sličnoj situaciji se nalazi i današ­nji čovjek. Naš ljudski život je tako usmjeren da se neprestano moramo odlučivati za jedno ili drugo, da se moramo odlučivati za životni put. To je ujedno i potvrda ljudske slobode, koja istovremeno uključuje i odgo­vornost, i to ne samo za sebe, nego i za čitavo čovječanstvo.

     Svjestan slobode i odgovornosti za sebe i druge, pojedinac bi i danas morao dobro promisliti kakve savjete prihvaća. Jer o savjetima ovise često naše odluke i životni put. Kao što u životu svi nisu dobri učitelji, tako svi ljudi nisu niti dobri savjetnici. Dobar savjet je uvijek vezan uz moralno po­našanje. Onaj tko “savjetom” potiče na mržnju, diskriminaciju, rat, uni­štenje života, ne može biti u skladu s općim etičkim načelima, koja su urođena svim ljudima. Savjeti koji nalaze utočište u okrilju Duha Sveto­ga imaju uvijek afirmativni karakter i vode k dobru pojedinca i čitavog čovječanstva. A da bi čovjek mogao primiti dobar savjet, ali i sam ga dati, sebi i drugima, mora se otvoriti dje­lovanju Duha Svetoga, one pozitivne energije koja dolazi od Boga. Ovo je na poseban način nužno u vremeni­ma sumnji i dilema, velikih strahova i neizvjesnosti. U takvim trenucima je dobar savjet zlata vrijedan. A da bi savjet imao uspjeha, mora dolaziti iz skromna srca. Savjet ne smije nikada omalovažiti, javno osramotiti, prezi­rati ili diskriminirati. Tko savjetuje mora znati odabrati pravo vrijeme i mjesto, kao i način obraćanja. Jer savjet bez ljubavi, koji podcjenjuje, može uroditi krivim plodovima.

     Bog je osposobio čovjeka razu­mom, dajući mu moć prosuđivanja između dobra i zla, između pravog i pogrešnog puta. Pa ipak, da bi ljud­ski razum mogao ispravno odluči­ti, čovjek se mora posavjetovati i s onim etičkim normama, koje mu je Bog usadio u srce. Tek u kombina­ciji razuma i srca, uvažavajući opće prihvaćene norme morala, moguće je doći do pravog savjeta za vlastiti put. Bez te kombinacije bio bi razum, u duhu redukcionističkog materija­lizma, samo u službi jačega. Čovjek ipak nije samo racionalno razvijeni primat, kako kaže filozof Markus Gabriel, nego nešto puno više, biće koje treba u svaku odluku, svaki savjet, uključiti i ljubav, empatiju prema drugome, s kojim komunicira.

Dobar savjet nije samo stvar ra­zuma, nego i srca. Ima puno ljudi s velikom izobrazbom i razumskim mogućnostima, koji ne mogu pružiti savjet ni sebi niti drugima, jer su du­hovno i moralno ostali na nivou ka­rikature. Dobar savjet se može dobiti samo od onoga pojedinca koji kod svakog odabira, prihvaćanja i dava­nja savjeta uključuje i dobro drugoga. Tek takav savjet se može povezati s izvorima sedam darova Duha Sveto­ga. U tom kontekstu dobro je podsje­titi na riječi velikog antičkog filozofa Sokrata, kako je bolje trpjeti neprav­du, nego je nanositi. Upravo dobar savjet, inspiriran darom Duha Sveto­ga, uključuje uvijek i dobro drugoga, oslobođen svake manipulacije i isko­rištavanja.

Luka MARKOVIĆ

 

DAR JAKOSTI

 Snaga i moć samoga Boga[5]

Duh jakosti nam je potreban

kad se moramo oduprijeti napadima

miru sa svojom savješću

i na Isusovom putu ljubavi

         Pojam jakost dolazi od riječi jak/a, što znači biti velike snage i čvrsti­ne, snažnih duševnih svojstava: pouzdan, neslomljiv, nepokolebljiv i čvrst. Latini su ovu krepost nazivali fortitudo, koja znači sustavnu snagu, da ono što spoznaš, u djelo provedeš.

     Jakost kao dar Duha Svetog i kao moralna krepost jest snaga i moć sa­moga Boga koji djeluje u nama i po nama. Dar jakosti pruža nam snagu na putu svetosti, tako da kršćanina ne mogu spriječiti ni poteškoće, ni napasti, pa ni sama smrt na putu istinske svetosti. Taj dar daje pomoću podnošenju bolova, bolesti, kušnja, progona i mučeništva.

     Izraziti primjer hrabre i jake žene u Bibliji je majka Makabejka koja je u jednome danu gledala smrt sed­morice svojih hrabrih sinova, ali nije pokleknula u svojim vjerskim i mo­ralnim principima. U Novom zavjetu Isus je pokazao iznimnu jakost u kuš­nji u pustinji, postivši četrdeset dana i noći ne podliježući ponudi Napa­snika i ne pokazujući tjelesnu slabost.

     Jakost kao moralna krepost i dar Duha Svetoga posebno nam je po­trebna za svakodnevni vjernički život kako bismo se oduprli napasti jako­sti “moćnika” ovoga svijeta. Jakost je moralna krepost koja u poteškoća­ma osigurava čvrstoću i postojanost u traganju za dobrom i smislom ži­vota. Ona jača odluku da se čovjek odupre napastima i svlada zapreke u moralnom življenju. Krepost jakosti osposobljava nas pobijediti strah, čak i smrt, te se odvažno suočiti s isku­šenjima, pogibeljima i progonstvima. Ona daje hrabrost da se čovjek odre­kne i žrtvuje vlastiti život kako bi obranio pravednu stvar i svoje uvje­renje.

     U slavnoj povijesti spasenja ima­mo tolike mučenike koji se nisu htjeli odreći svoje vjere, jer su imali duha jakosti i hrabrosti te su položili vla­stiti život za svoja vjerska i moralna uvjerenja. S ponosom se sjećamo sv. Maksimilijana Kolbea čija je snaga i jakost duha bila tako velika da je u lo­goru smrti spremno ponudio svoj ži­vot za život druge osobe (oca brojne obitelji), i u isto vrijeme bio uvjeren da će tim činom pobijediti zlo i ući u obećani vječni život.

     Duh jakosti se ne očituje samo u ekstremnim situacijama kada treba položiti vlastiti život kao što su to činili brojni kršćanski mučenici tije­kom povijesti. Duh jakosti nam je po­treban u svakodnevnom nastojanju da ostanemo vjerni vlastitim načeli­ma i uvjerenjima. Duh jakosti nam je potreban kad se moramo oduprije­ti napadima “silnika” ovoga svijeta kako bismo ostali u miru sa svojom savješću i na Isusovom putu ljubavi. Duha jakosti nam treba u trenutci­ma nerazumijevanja i neprijateljsta­va naših najbližih. Duha jakosti nam treba kako bismo se oduprli sklono­stima našeg krhkog i slabog tijela.

     Sveti Pavao u svojem promišljanju o jakosti kaže kako upravo zato da se ne uzoholi zbog veličine primljenih objava, nosi u sebi “trn” (2 Kor 12,7), jedno trpljenje, i moli Uskrsloga da ga oslobodi od anđela što mu ga je Zli poslao, od tog bolnog trna u tije­lu. Triput je – kaže – molio Gospodi­na da otkloni tu napast. I u toj situa­ciji prima odgovor na svoju prošnju. Gospodin mu upućuje jasne i umirujuće riječi: “Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje” (2 Kor 12,9). U svojemu komentaru na ove riječi koje je čuo, govori što uistinu znači biti navjestiteljem rado­sne vijesti. “Najradije ću se, dakle, još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, po­teškoćama, progonstvima, tjeskoba­ma poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,9b-10).

     Jakost je posebna kvaliteta srca. Ona izvire iz poznavanja samoga sebe, tj. da u dubini svojega srca zna­mo da nešto možemo i trebamo či­niti. Jakost izvire iz svijesti da je Bog prisutan da nam pomogne i da mo­žemo uvijek na njega računati. Jakost dolazi kada smo nesigurni i ranjivi.

Bez ovakve jakosti činili bismo samo ono što nam se čini lakim.

     Jakost pomaže da činimo i velike stvari. Ljubav nam daje duhovnu ja­kost. Ona nas hrabri da činimo velika djela. Daje nam snage da činimo pra­ve stvari i ne dopustimo da nas strah zaustavi. Ljubav tjera svaki strah. Sv. Ivan kaže da “straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah” (1 Iv 4,18). Povjerenje u Božju ljubav nas, bez obzira na sve naše krhkosti i slabosti, hrabri i čini otvo­renima za dar jakosti koji nam po­maže u životnim kušnjama i čini nas odvažnima suprotstaviti se različitim “snagatorima” ovoga svijeta, zalažući se za istinu, pravednost i dostojanstvo svake osobe. Dar jakosti nam treba kako bismo odvažno svjedočili svoju vjeru u svakodnevnom životu ondje gdje se nalazimo.

Ljubav koju dajemo bližnjima i koju primamo od njih približava nas Bogu koji je ljubav i tako nas čini otvorenima za djelovanje Duha Sve­toga i njegov dar jakosti. Jakost je dar

Duha Svetoga kojega posebno pri­mamo u sakramentu sv. potvrde ili krizme, a za darove trebamo moliti i Bogu posebno zahvaljivati.

Duše Sveti, dođi sa svojim darom jakosti i ojačaj nas. Daruj nam jakost u poteškoćama i sumnjama naših ži­votnih lutanja i stranputica, jer bez tebe smo izgubljeni i slabi.

Fra Petar ANDRIJANIĆ

Najveća snaga kojom raspolaže čovječanstvo jest nenasilje. Ono je jače i od najmoćnijega razornog oružja što ga je stvorio ljudski um.

Mahatma Gandi

 

Snaga znači da nastavimo kada je sve loše. To znači da nastaviš dalje kada je sve tako besmisleno da nema smisla živjeti dalje.

Charles Bukowski

Prava snaga čovjeka nije u nagonima već u nepokolebljivoj, spokojnoj težnji prema dobru koje čovjek određuje u mislima, izražava u riječima i sprovodi u djelima.

Lav Nikolajević Tolstoj

Volim one koji se smiju u problemima, koji iznalaze novu snagu u teškoćama te postaju još hrabriji.U takvim uvjetima uskogrudni posustaju, ali oni čija su srca čvrsta, čija savjest opravdava njihova djela, spremni su slijediti svoje principe do smrti.

Leonardo da Vinci

 

 

DAR ZNANJA

 Dar koji rasvjetljuje dušu[6]

 

       Dar znanja rasvjetljuje dušu tako da može upoznati ono ljudsko i o njemu dobro suditi ukoliko se odnosi na Boga i ukoliko je predmet vjere Nero-Burning Rom, program za snimanje podataka na CD i DVD, tj. za “prženje”, dobio je ime po Luciju Domiciju Neronu, rimskom caru koji je spalio Rim 64. godine i zato optužio kršćane. Zna­nje ili neznanje ovog podatka sigurno neće utjecati na istoimeni program, on će i dalje obavljati svoju funkciju. Ovakav oblik znanja definiramo kao sustav ili logički pregled činjenica koje je čovjek usvojio i trajno zadr­žao u svojoj svijesti. Znanje također čine sve činjenice, informacije i vje­štine koje je osoba stekla iskustvom ili obrazovanjem. No je li to vrhunac znanja? Sokrat bi niječno odgovorio svojom poznatom tvrdnjom – znam da ništa ne znam – najbolji rezultat filozofskog znanja je dovesti čovjeka do te spoznaje! Njegov učenik Platon kaže da je znanje opravdano istinito vjerovanje. Međutim naše razumijevanje obavijeno je tamom, često pod­liježe iluzijama i bivamo stalno žrtva pogreške, stoga je i Platonova misao relativna.

     Kroz povijest možemo naići na mnoštvo osoba koji su bili izuzetni znalci, ali im je nedostajala mudrost i svojim znanjem su više razorili ovaj svijet nego mu pomogli da napre­duje. Bolje je doista biti neuk čovjek koji služi Bogu, nego ohol učenjak koji istražuje kretanje neba i pritom zanemaruje sebe (De imitatione Chri­sti).Dar znanja uz mudrost, razum i savjet ubraja se u intelektualne daro­ve. Ali znanje i spoznaja koji dolaze od Duha Svetoga, nisu ograničeni na ljudsko poznavanje stvari – kazao je papa Franjo u svojoj katehezi o Da­rovima Duha Svetoga – to je jedan poseban dar koji nas, preko stvore­nja, vodi uviđanju veličanstvenosti i ljubavi Božje (Mudr 13,1: “Po naravi su glupi svi ljudi koji iz vidljivih lje­pota ne mogu spoznati onoga koji jest, nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim”). Sveukupno naše znanje i naša težnja za znanjem mora biti usmjerena spoznavanju Boga koji u sebi ima apsolutno zna­nje. Dar znanja nam pomaže istinu spoznavati i zbog toga, ako čovjeko­va težnja za znanjem nije usmjerena prema traženju istine koja je Bog, ono nam ništa ne koristi: “Kada bih imao sve znanje a ljubavi ne bih imao bio bih ništa” (Kor 13,2). Kroz riječ znanja, Duh Sveti čini vjernika spo­sobnim da izgovori djelić od Božjeg neograničenog znanja i tumači tajne Božje, iako će “uvijek ostati nedo­kučiva dubina kršćanskih otajstava” (Ž. Bezić).

Učinci dara znanja

         Plodnost dara znanja očituje se po­najbolje u biblijskim tekstovima, po­sebno u mudrosnoj literaturi. Znanje u tim tekstovima ima visoku vrijed­nost (Izr 8,10: “Primajte radije moju pouku no srebro, i znanje požudnije od zlata”).

     Čisto srce, strah prema Bogu i znanje oplemenjuju čovjeka i dono­se mu spasenje (Izr 11,9: “Bezbožnik ustima ubija svoga bližnjeg, a pra­vednici se izbavljaju znanjem”). Mu­dri Salomon tražio je od Boga da mu udjeli mudrost i znanje da bi mogao biti pravedan vladar (2 Ljet 1,10), međutim nakon grijeha, tj. kada je onečistio svoje srce, sve je izgubio. Dar znanja rasvjetljuje dušu tako da može upoznati ono ljudsko i o nje­mu dobro suditi ukoliko se odnosi na Boga i ukoliko je predmet vjere. Dar znanja pomaže daru razuma otkriti i spoznati tamne istine, a daru mudro­sti posjedovati ih. I jednim i drugim darom upoznajemo Boga i stvore­nja. Ali ako spoznajemo Boga preko stvorenja i uzdignemo se spoznajom drugih uzroka do prvog uzroka, to je čin znanja. Znanjem spoznajemo stanje naše duše, naše nutarnje čine, tajne pokrete srca njihovu narav, do­brotu, zloću, uzroke, izvore, ciljeve i nakane, učinke i posljedice, zaslugu i kaznu (Louis Lallemant, Doctrine spirituelle).

     Mons. Jean-Joseph Gaume (1802- 1879), u svom djelu o darovima Duha Svetoga (Traité du Saint-Esprit)na­vodi tri učinka dara znanja. Prvi uči­nak tog dara usavršava rasuđivanje i čini da s lakoćom odijelimo dobro i zlo. On kaže kako inteligencija ne­vjernika može biti vrlo visoka, ali usmjerena k zabludi. Intelektualac bez dara znanja ima parcijalni uvid u stvari, površan i nikada do kraja dorečen. Drugi učinak dara znanja očituje se u djelovanju na volju koja usmjerava svoje akte prema svjetlu razumijevanja. Znanje potiče voljni element na djelovanje. I treći učinak dara znanja upotpunjuje društvene znanosti, usmjerava ih, oplođuje, oplemenjuje i afirmira. Gaume je mi­šljenja da je teologija jedina znanost (budući da je znanost o Bogu koji sve zna) koja sadrži i obuhvaća sve zna­nosti i klicu istine, kao što je Bog oce­an koji sadrži i obuhvaća sve stvari.

Znanje svetaca(sapientia sanctorum)

         Sveci su osobe koje su obilovale da­rovima Duha Svetoga. Oni su svoj život usmjeravali prema nebu, tako su crpili znanje iz Kristova Duha. Su- obličavajući se s Isusom, participirali su na Božjem sveznanju. Tradicija Crkve podijelila je znanje na tri obli­ka. Prvi i najsavršeniji oblik znanja je znanje blaženih što izvire iz gledanja Boga. Sv. Toma smatra da prirodi duše pripada neko znanje, a budući da je Krist imao najsavršeniju dušu, imao je i najsavršenije znanje, ali ne i apsolutno koje pripada samom Stvo­ritelju, što potkrjepljuje citatom o Isusovom neznanju o svršetku svijeta (Mt 24,36). Ovu vrstu znanja imaju i anđeli, međutim nesavršenije. Drugi oblik znanja je uliveno znanje koje su imali pojedini sveci poput Katarine Sijenske. Svetica s navršenih šest go­dina doživljava prvo od svojih viđe­nja, koja će joj poslije postati gotovo svakodnevicom. Svom je ispovjedni­ku rekla da je već od te dobi počela stjecati (uliveno) znanje o božanskim stvarima.

     I konačno, stečeno i iskustveno znanje koje dolazi iz proučavanja i traganja za istinom. Sveti naučitelj tvrdi da najveća mudrost dolazi iz proučavanja vjere i da je to najugod­niji napor (SummaContraGentiles). Ali da taj napor ne uživa uvijek svoj plod, vidimo i iz primjera svetoga Vinka Fererskog: kada je trebao pro­povijedati pred jednim vladarom, mislio je da mu više treba ljudskoga znanja i posebno se posvetio pripra­vi govora, ali ni vladar ni slušatelji nisu bili zadovoljni ovim govorom kao onim što ga je sutradan izrekao po nadahnuću Božjega duha. Oni mu ukazaše na razliku između ta dva govora: “To je zato jer je jučer pro­povijedao brat Vincencije, a danas je to bio Sveti Duh” (Louis Lallemant).

     Lallemant tvrdi da čista duša više može naučiti po ulivenoj milosti za mjesec dana negoli trudeći se i učeći godinama. Zbog toga kršćanin treba težiti čistoći srca jer ona rasvjetljuje razum i upravlja ga istinskoj spozna­ji. Premda nam se čini da je svecima ovakvo znanje bez truda palo s neba, to nije tako. Oni su itekako razma­trajući o Riječi Božjoj i proučavajući svete tajne došli do milosti ovakvog znanja. Pa tako nabrajaju nekoliko grijeha protivnih znanju, s kojima su se i sami suočavali. Jedan od takvih grijeha je neznanje – nemogućnost upravljanja sobom i drugima i su­protno tome grijeh pretjerane znati­želje (De imitatione Christi).

Važnost učenja i dar znanja

Znati mnoge stvari ne znači biti mudar, kaže Heraklit, ali kada čovjek zanemaruje intelektualni razvoj, on biva bezuman. Bog čo­vjeku daje određene talente, nudi mu mogućnost učenja i spoznava­nja. U Lukinu evanđelju stoji da je Isus napredovao u rastu i mudro­sti (Lk 2,52). Svaka osoba u sebi ima prirodnu težnju za znanjem i mudrošću – ali znanje i mudrost bez straha Božjega može vodi­ti u propast (Adam i Eva). Sveti Pavao se često izrugivao mudro­vanju Grka, pa i svom osobnom znanju koje je bilo stečeno bez Božjeg prosvjetljenja. Međutim, učenje je čovjekova dužnost, po­sebno onima koji odgajaju duše za Boga. Sveti Petar u svojoj posla­nici kaže: “Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama, ali blago i s poštovanjem” (1 Pt 3,15). Takvom obrazloženju mora prethoditi znanje.

Oni koji poučavaju, posebno sve­ćenici, učitelji, roditelji moraju biti poučeni prvenstveno darom Duha Svetoga da bi njihovo poučavanje bilo plodonosno. Čovjek ima jedino pravo na znanje, jer neznanje do­vodi do propasti društva i ljudsko­ga duha, a Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine. Svako znanje može biti i na propast i na spasenje pa tako i znanje upo- trjebljeno na sastavljanje i korište­nje tzv. pržilice iz uvodnog dijela. Znanje koje nije usmjereno na slavu Božju – manjkavo je (mons. Louis – Edouard Pie).

Mírela PRIMORAC

 

DAR POBOŽNOSTI

Za život po Božjem planu[7]

 

Dar pobožnosti ili bogoljubnosti

jest sinovska odanost i ljubav

prema Bogu kao svome Ocu.

Ovaj dar također uključuje i ljubav prema bližnjemu,

jer pravo bogoljublje uvijek je i pravo čovjekoljublje

 

         Riječ “pobožnost” u današnjem govoru ima pomalo negativan prizvuk. Kad se za nekoga kaže da je pobožan, onda mnogi misle da je ta osoba pomalo čudna, da je u svo­me svijetu, da bježi od stvarnosti. To bismo mogli nazvati iskrivljenom i nezrelom pobožnošću. Zdrava je po­božnost uvijek u skladu s Biblijom, tra­dicijom i učiteljstvom Crkve, stvarna i konkretna.

     Što, zapravo, mislimo pod poj­mom pobožnost? Pobožnost je, prije svega, “osjećajna privrženost prema Bogu i religiji”, ali je također i moli­tva ili obred koji izražava tu privrže­nost (usp. Opći religijski leksikon). Te molitve i obrede obavljamo osobno ili javno u čast Bogu ili nekome svecu. Tako imamo pobožnosti Presvetom Srcu Isusovu, Gospi (listopadska, svi­banjska), sv. Anti Padovanskom (13 utoraka) itd. Međutim, pobožnost je ijedan od sedam darova Duha Svetoga. Ovdje govorimo o daru pobožnosti.

     Pobožnost (latinski pietas) je, da­kle, ljudski stav privrženosti i ljubavi prema Bogu i nebeski dar Duha Sve­toga darovan vjerniku. Dar pobož­nosti ili bogoljubnosti jest sinovska odanost i ljubav prema Bogu kao svome Ocu. Sv. Pavao nam poručuje: “…primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’” (Rim 8,15). Dar pobožnosti također uključuje i ljubav prema bližnjemu, jer pravo bogoljublje uvijek je i pravo čovje­koljublje. Duh Sveti nas potiče da zbog Boga poštujemo i volimo svoje bližnje, a posebno one osobe i stvari koje su njemu posvećene, kao i one kojima je On povjerio moć: BDM i svece, Crkvu i njezine poglavare, ro­ditelje i nadređene. Čovjek ispunjen darom pobožnosti svoju vjeru poka­zuje djelima u svakodnevnici, ne kao teret dužnosti nego kao dragovoljno službu, u radosti.

     U Bibliji se pobožnost često izjed­načuje s bogoslužjem, bogoštovljem, s religijom i s cijelim vjerničkim ži­votom. Biti pobožan znači biti vje­ran i odan Bogu, poslušan i pokoran njegovu vječnom zakonu i nauku; to znači biti religiozan u najuzvišenijem smislu riječi. Pobožna se osoba ravna po Bogu, po Božjim zapovijedima, po Božjoj volji. Svjesna je da to ne može činiti sama, bez Božje pomoći i dara. Nastoji držati sve Božje zapovijedi. Svjesna je i dviju temeljnih vjerskih istina: prvo, da postoji svemogući i mudri Stvoritelj i, drugo, da je Bog pravedni Sudac koji dobro nagrađuje a zlo kažnjava (usp. Heb 11,6). Po­božna osoba, dakle, nikada ne gubi iz vida da će biti suđena za sve svoje mi­sli, želje, riječi, djela i propuste. I zato se u životu ponaša religiozno, pobož­no, po Bogu, po Božjemu planu.

     Pobožna osoba poznaje temeljne Božje zapovijedi (Dekalog) i trudi se živjeti po svim zapovijedima.

1. Klanjanje i obožavanje Boga je­dinoga. Pobožna osoba, dakle, nikada ne stavlja na Božje prijestolje ni sebe, ni drugoga čovjeka, ni svoj narod, nego samo Boga. Svjesna je da, ako Bog nijena prvom mjestu u životu, onda on nije najvažniji, onda nije zapravo Bog. Drugim riječima, ako je Bog zaista na prvom mjestu u našem srcu, u našem danu, u našem životu, onda će sve osta­lo biti na pravome mjestu.
2. Poštivanje Božjeg imena. Naš jezik, naš govor pokazuje koliko smo pobožni ili nepobožni, ili čak bezbožni. Sv. Jakov tvrdi da je pobožan čo­vjek brz u slušanju, spor u govorenju, odnosno, ako netko misli da je pobo­žan i bogoljuban, a ne obuzdava svo­ga jezika, onda je njegova pobožnost isprazna i bezvrijedna (usp. Jak 1,26). Onaj tko uzaludno izgovara Božje ime, nije iskreno pobožan. A onaj tko pogrđuje i psuje sveto ime Bož­je, bezbožan je. Starozavjetni vjernici spominjali su Božje ime Jahve samo jedan dan u godini, na Dan Jahvin, kada su pjevali pjesme Slava Jahvi (Aleluja!). Kad su u čitanju Biblije nailazili na ime Jahve, onda bi naklo­nili glavu i rekli Adonai (Gospodin). To je bio znak iskrene pobožnosti i strahopoštovanja prema svetom i uzvišenom Bogu. Pobožne osobe uvijek dobro paze da iz njihovih usta ne izlaze nikakve nevaljale i zle riječi, pogotovo psovke i kletve! One Boga uvijek spominju s iskrenom ljubavlju i dubokim poštovanjem i u običnom govoru i u molitvi i pjesmi.
3. Poštivanje Dana Gospodnjeg. Pobožna osoba uvijek nađe vremena da pobožno sudjeluje na sv. misi u nedjelju i ostale zapovjedne blagda­ne. Onaj tko se ne ponaša dolično na liturgijskim slavljima i na sakralnim mjestima, izgubio je osjećaj za sveto, slabe je vjere i nije pobožan. Pobož­ne duše nađu vremena i za osobnu i obiteljsku molitvu. Ako nemamo vremena za Boga, za bogoštovlje, za molitvu, za razmatranje, ubrzo neće­mo imati vremena ni za svoje bližnje, ni za same sebe. Pobožna osoba oz­biljno nastoji staviti Boga i njegovo kraljevstvo na prvo mjesto u svome danu i domu.
4. Poštivanje roditelja. Pobožne osobe uvijek poštuju svoje roditelje i odgojitelje, iako se uvijek ne sla­žu s njima. Nikada ne ismijavaju svoje roditelje kao zamjenike Božje u ljudskom i vjerskom odgoju; ni­kad se ne stide svojih roditelja ni svoga porijekla. Opraštaju svojim roditeljima i odgojiteljima sve ono što su negativno doživjeli od njih, posebno u najranijem djetinjstvu. Pobožna osoba zna da je poštivanje roditeljskog autoriteta preduvjet za zemaljske blagoslove: da dugo živi­mo i da nam bude dobro ovdje na zemlji.
5. Poštivanje života. Čovjek je stvoren na sliku i priliku Božju. Život je najveći Božji dar. Pobožna osoba prihvaća, poštuje i štiti i svoj i tuđi život. Poštuje dar života od začeća do prirodne smrti; protivi se i riječ­ju i djelom abortusu i eutanaziji. Po­božan čovjek također pazi na svoje i tuđe tjelesno i duševno zdravlje.
6. Poštivanje spolnosti. Pobožne osobe su svjesne da je spolnost Božji dar, da su spolni čini rezervirani za brak, za izgradnju ljubavi i zajedniš­tva muža i žene, za rađanje i odgaja­nje djece. Nepoštivanje spolnosti do­vodi do grijeha bludnosti. Pobožne osobe žive predbračnu čistoću i brač­nu vjernost, odnosno redovničku i svećeničku čistoću.
7. Poštivanje imovine. Pobožne osobe poštuju tuđe vlasništvo, druš­tveno i državno. Ne otuđuju i ne kra­du, ne prisvajaju niti otimaju tuđa materijalna i intelektualna dobra. Poštivanje istine. Pobožne oso­be su ljubitelji istine i pravde. Čuvaju se svake vrste laži, ogovaranja, kleve­tanja i ocrnjivanja bližnjih, jer dobro znaju da je Sotona otac laži, a Bog izvor istine.
8. Poštivanje braka. Pobožne oso­be poštuju svoj i tuđi brak kao sve­tinju. Znaju da bez zdravih obitelji nema ni zdravog društva. Svjesne su da je brak savez između muškarca i žene koji slobodno i doživotno stu­paju u zajednicu radi zajedničkog dobra i rađanja i odgajanja djece.
9. Poštivanje tuđih dobara. Po­božan čovjek ne žudi za tuđim mate­rijalnim ili duhovnim stvarima. Nije zavidan na tuđem uspjehu. Raduje se uspjehu i blagoslovu svoga bližnjega.

Nadalje, pobožne osobe nasto­je primiti svih sedam darova Duha Svetoga te se bore protiv sedam glavnih grijeha.

• Pobožna osoba teži za darom Postupa mudro: izabire poniznost a bori se protiv oholosti jer je svjesna da se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.
• Pobožna osoba postupa razu­mno: nije navezana na materijalne, prolazne stvari i bori se protiv lako­mosti i škrtosti, jer je svjesna da lako­most dovodi do svađa i ratova.
• Pobožna osoba sluša savjet Božje riječi i svoje savjesti te se bori protiv bludnosti jer zna da bludnost prlja čovjekovo tijelo koje je hram Duha Svetoga.
• Pobožna osoba u molitvi dobi­va duhovnu snagu i jakost da se može boriti protiv zavisti jer joj je jasno da zavist i sebičnost stvaraju nered i zlo i pojedincu i zajednici.
• Pobožna osoba, prosvijetljena Riječju Božjom, stječe znanje da čo­vjek ne živi samo o kruhu pa se bori protiv neumjerenosti u jelu i piću.
• Pobožna osoba, živeći po Bož­jim zapovijedima, također se bori i protiv srditosti jer je svjesna da čo­vječja srdžba ne čini što je pravedno pred Bogom.
• Pobožna osoba je svjesna svoje odgovornosti za svijet u kojem živi. Koristi talente koje je primila od Boga pa se puna straha Božjega bori i protiv

     Tko je u duši i u srcu pobožan, on će to pokazati i na vanjštini: prikladnim odijevanjem, pristojnim ponašanjem u crkvi i na drugim mjestima, kulturnim komuniciranjem s drugima.

Fra Josip IKIĆ

 

 

 

Dar pobožnosti znači biti stvarno sposoban radovati se s onima koji se raduju, plakati sa zaplakanima,biti blizu onima koji su u tjeskobi, ispravljati one koji su u zabludi, tješiti ožalošćene, prihvaćati i pomagati
onima koji su u potrebi. Postoji vrlo tijesna povezanost između pobožnosti i krotkosti.

Dar pobožnosti što nam ga daje Duh Sveti čini nas krotkima, spokojnima, strpljivima,u miru s Bogom, daje nam da drugima služimo s krotkošću.

Papa Franjo

 

DAR STRAHA BOŽJEGA

 Bojati se Boga iz ljubavi[8]

 

Strah Božji očituje se u

životu vjernika prvenstveno

kao njegova želja i nastojanje, životni stav,

da s poštovanjem i vjernošću

uzvrati za Očevu ljubav

                 Svi velikodušni darovi, po kojima nas Bog zove k svetosti, pripisuju se Duhu “Posvetitelju”. No izraz “darovi Duha Svetoga” upotrebljava­ju se i u posebnom smislu specijalnog niza darova koji izravno služe rastu u životu milosti. Govoreći o darovima Duha Svetoga, Katekizam Katoličke Crkve, podsjeća: “Ćudoredni život kršćana podržavaju darovi Duha Sve­toga. To su trajna raspoloženja koja čovjeka čine poslušnim poticajima Duha Svetoga” (KKC 1830). Crkva ih je nabrojila sedam, broj koji sim­bolički znači “puninu, potpunost”. Prema knjizi proroka Izaije ti darovi se ovako nazivaju: mudrost, razum, savjet, hrabrost, znanje, pobožnost i strah Božji (usp. Iz 11,2-3). Mi ćemo ovdje govoriti o sedmom daru Duha Svetoga, o strahu Božjem.

         Na Izaijinom popisu darova Duha Svetoga, strah Božji (“timor Dei”) iliodnos strahopoštovanja prema Bogu nalazimo na posljednjem mjestu. Zapravo bi trebao da bude na pr­vome, a mudrost na posljednjemu: “Početak mudrosti strah Gospodnji” (Ps 111,10). To nam se čini i razumlji­vo, jer sa strahom počinje, a mudrošću završava duhovni život. No, ništa ne smeta što je “strah Božji” na sedmom mjestu, jer kao da nam Bog želi reći: “Dao sam ti ovih šest darova i ovim zadnjim te samo želim podsjetiti od koga si ih primio.” Premda je strah početak pravedničkog života, nije njegovo počelo ni izvor (to su vjera i ljubav). Strah ne smije nikada postati glavnim ni jedinim motivom djelova­nja. Isto tako svaki vjernik iskustvom zna da nije strah osnovni osjećaj koji nas veže s Bogom. Strah Božji je sta­rozavjetni pojam, iz vremena kad su se ljudi doista bojali Boga. U Starom zavjetu Bog je odgajao Izraelce meto­dom straha od kazne, a kršćane od­gaja strahom od grijeha.

     Krist, Sin Božji, dolazi kao Očeva ljubav. Bog ne može nego ljubiti. Što je čovjek grešniji, Bog ga više ljubi. Zato se čovjek uvijek mora kon­centrirati na Očevu ljubav, a ne na svoje grijehe. “Strah od grijeha” ne znači biti ravnodušan prema grijehu i zlu nego se svim snagama zalaga­ti za stvaranje novog, Božjeg svijeta među ljudima. Mogli bismo reći da je ispravno življenje “u strahu Bož­jemu”, kao dar Duha Svetoga, novo ime za ljubav prema Bogu: bojimo se uvrijediti Boga i izgubiti njego­vo prijateljstvo jer ga ljubimo. Strah Božji nas poučava da Boga treba lju­biti jer on voli nas. Dar straha Božje­ga jednak je stavu poniznosti u koje­mu vjernik priznaje, kako nalazimo kod sv. Franje Saleškog, “da se Boga bojimo iz ljubavi, a ne da ga ljubi­mo iz straha”. Taj dar ispovijeda da je Bog najviša vrednota, jedina kojoj se klanja.

     Strah Božji ili odnos strahopošto­vanja prema Bogu, ne znači bojati se Boga, niti iz straha činiti ono što tre­ba činiti prema Bogu. U strahu Bož­jem ne plašim se Boga da će mi on nešto hotimice zlo učiniti. Plašim se da ću se dovesti u takvo stanje da mi ni on neće moći puno pomoći. Bog nije netko tko plaši i kažnjava ljude, nego je On ljubav. Zbog toga bi strah trebalo zamijeniti riječima i djelima naše ljubavi prema Bogu, strahopo­štovanjem, pažnjom i zahvalnošću prema Ocu. Radi se o ljubavi prema Bogu te ga ne želimo uvrijediti. Kao poseban dar Duha Svetoga, strah Božji očituje se u životu vjernika pr­venstveno kao njegova želja i nasto­janje, životni stav, da s poštovanjem i vjernošću uzvrati za Očevu ljubav, a ne kao panično nastojanje da ga ne bi uhvatio u prekršaju te mu zato izre­kao kaznu. Bog hoće da mi preuzme­mo, iz strahopoštovanja prema nje­mu, svoj dio odgovornosti, da “strah Božji” bude naš odgojitelj i korektiv radi ispravnog ponašanja u slobodi koju nam je ta Ljubav darovala. Iznenađuje što Biblija dok poti­če na strah Gospodnji, naglašava: “Ne bojte se!” Od Knjige Postan­ka pa do Otkrivenja ovaj se poticaj čita pedesetak puta, upućen raznim osobama (npr. Lk 1,30; Dj 18,9) kao sigurnost osloboditeljske nazočno­sti Gospodina. S druge strane, to pokazuje stvarnu Božju veličinu pa je prirodna reakcija čovjeka da se uplaši kada ga upozna. Vjera bi bila površna kada u njoj ne bi bilo straha Božjeg, ali njega se najčešće pogreš­no razumije. Strah Božji uistinu nije strah od “okrutnoga i nepredvidlji­voga Boga”, nego daleko više “stra­hopoštovanje pred neizmjernom, neshvatljivom ljubavlju”.

     U Svetom pismu, u knjizi Sirahovoj, govori se o strahu Gospodnjem ili bogobojaznosti, koja je bitno i ži­votno povezana s mudrošću: “Strah Gospodnji početak je mudrosti” (Sir 1,14). Djela apostolska nam kažu kako je “Crkva napredovala u strahu Gospodnjem” (Dj 9,31). Time se hoće reći da čovjekov od­nos s Bogom ne smije nikada poni­štiti distancu koja ga dijeli od njega, kojemu naprotiv priznaje drugost i superiornost. U tome je zapravo i bit religije. Kako kaže Propovjednik: “Bog je na nebu, a ti si na zemlji” (Prop 5,1). To znači da se pravedan čovjek mora stalno truditi kako će dostojno štovati Onoga od kojega ovisi čitava naša egzistencija, kako će vršiti njegovu volju kao jedini izvor našega mira. Sv. Ivan u Prvoj poslanici kaže: “Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi” (1 Iv 4,18).

    Katekizam Katoličke crkve govo­reći o darovima Duha Svetoga pod­sjeća da oni u punini pripadaju Kri­stu, Sinu Davidovu te “upotpunjuju i vode k savršenstvu krjeposti onih koji ih primaju. Oni čine vjernike posluš­nima da se spremno pokoravaju bo­žanskim nadahnućima” (KKC 1831).Kad kaže da darovi Duha Svetoga u punini pripadaju Kristu, Kateki­zam se poziva na tekst proroka Izaije (11,1-2), u kojem je najavljen dolazak pravednoga Kralja na kojem će poči­vati “Duh Jahvin” u obliku različitih darova. Isti Izaijin tekst u nastavku odmah objašnjava koja je uloga dara “straha Gospodnjeg”, odnosno kako se taj dar Duha očituje u životu pra­vednoga Kralja: radi širenja pravde i plemenitosti među ljudima te zato da se zemlja ispuni spoznajom Jahvinom (usp. Iz 11, 3-9).

     Program života svakog kršća­nina je život po Duhu, a ne po tije­lu, prema zakonu Neba, a ne prema pravilima svijeta. Takav život je po­sljedica ljubavi prema Bogu i izra­van plod “straha Božjega”. Kao po­sljedica “straha Božjega” događaju se plodovi Duha. Za plodove Duha Katekizam Katoličke Crkve kaže da su to “savršenosti što ih Duh Sve­ti izvodi u nama kao prvine vječne slave” (KKC 1832). Katekizam se poziva na Pavlovu poslanicu Galaćanima (usp. Gal 5, 22-23) te na­braja dvanaest plodova Duha (usp. KKC 1832).

     Nakon rečenoga koji bi se to vjer­nik još mogao bojati Boga jer misli da će ga kazniti, kada nas On neprestano poziva na pomirenje, želi da ga upo­znamo, da s njime podijelimo sve što nas tišti, pa i ono zlo koje nas od isko­na prati… Gospodin ne čeka da izvrši kaznu nego da oprosti. Na nama je da u strahu Božjemu prepoznamo želju za udaljavanjem od grijeha i približa­vanjem k Bogu.

Fra Bono TOMIĆ

 

Ne opiri se strehu Gospodnjem i ne pristupaj Gospodu dvolična srca.

Sir 1,28

 

Najgori je bezrazložni strah. Strah koji ima svoj razlog i korijen možeš da primiš, ma kakav da je,može se izmjeriti ljudskom mjerom,može mu se odrediti domet i uvir. A možda i nije bezrazložan, samome možeš da mu nađeš razlog. Zato postaje opasan jer je svuda, u svakom pokretu, u svakom glasu,u svemu što živi i umire, i srce neprestano strepi pred nečim strašnim, svemoćnim, sveuništavajućim.

 Meša Selimović

 Bojati se je one stvari samo što ima moć da zlom nas kakvim mori, od drugih zašto da se plašit damo?

Dante Alighieri

 

[1]Popović Anto, „Duh Božji i Duh Sveti“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo 2014., str. 41-44.

[2]Filipović fra Pavo, „Mudrost, kruna svih darova“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 45-48.

[3]Tomić fra Vjeko Eduardo, „Razum: Do tajne Boga i čovjeka, života i spasenja“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 49-52.

[4]Marković, Luka, „Savjet: Savjet prožet Duhom Božjim“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 53-56.

[5]Andrijanić fra Petar, „Jakost: Snaga i moć samoga Boga“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 57-60.

[6]Primorac Mirela, „Znanje: Dar koji rasvjetljuje dušu“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 61-64.

[7]Ikić fra Josip, „Pobožnost: Za život po Božjem planu“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 65-68.

[8]Tomić fra Bono, „Strah Božji: Bojati se Boga iz ljubavi“, Kalendar svetog Ante 2015., Sarajevo, 2014., str. 69-74.