DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

DESET BOŽJI ZAPOVIJEDI

 Mojsije sazva sav Izrael te im reče: »Čuj, Izraele, naredbe i zapovijedi što ih danas izričem u tvoje uši! Naučite ih, držite i vršite. 

Jahve, Bog naš, sklopio je s nama savez na Horebu. 

Nije Jahve sklopio taj savez s našim očevima, nego baš s nama svima koji smo danas ovdje živi.

Licem je u lice Jahve govorio s vama na brdu iz ognja. 

Ja sam u ono vrijeme stajao između Jahve i vas da vam objavim Jahvine riječi, jer se vi, u strahu od ognja, niste htjeli peti na brdo. Rekao je:

1. Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
   Nemoj imati drugih bogova uz mene!
   Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. 

Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.

2. Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
3. Dan subotnji obdržavaj i svetkuj, kako ti je naredio Jahve, Bog tvoj.  Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao.,a sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvome. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni vol tvoj, ni magarac tvoj, niti ikakvo živinče tvoje, niti došljak koji je unutar tvojih vrata; tako da mogne otpočinuti i sluga tvoj, i sluškinja tvoja kao i ti. 

Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovjedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotnji.
4. Poštuj oca svoga i majku svoju, kako ti je Jahve, Bog tvoj, zapovjedio, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji koju ti Jahve, Bog tvoj, daje.
5. Ne ubij!
6. Ne učini preljuba!
7. Ne ukradi!
8. Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
9. Ne poželi žene bližnjega svoga!
10. Ne poželi kuće bližnjega svoga, ni njive njegove, ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.’« ….

Pazite, dakle, da radite kako vam je Jahve, Bog vaš, naložio! Ne skrećite ni desno ni lijevo. 33Slijedite potpuno put koji vam je Jahve, Bog vaš, označio, da tako uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u zemlji koju ćete zaposjesti.«

Pz 5,1-21; 32-33

 

Deset Božjih zapovijedi

1. Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!
   2. Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
   3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
   4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
   5. Ne ubij!
   6. Ne sagriješi bludno!
   7. Ne ukradi!
   8. Ne reci lažna svjedočanstva!
   9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
   10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

 

Dekalog kao briga za Boga i čovjeka[1]

“Ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.”

(Mt 19,17)

 

Božje zapovijedi su put k istinskoj slobodi.

One čovjeka čine čovjekom:

jedino tamo gdje čovjek izlazi iz brige za sebe,

gdje se počinje brinuti i za Boga i za čovjeka,

tek tu postaje čovjekom

 

         Dekalog ili deset zapovijedi nekoć su duboko prožimali živote kršćana. Već kao djeca učili smo ih na vjeronauku, ponosno ih ponavljali svojim roditeljima i župnicima. Kasnije, u zreloj životnoj dobi, Dekalog je bio na poseban način sastavni dio sakramenta ispovijedi. Služio je kao najbolja pripravaza ispovijed, a vjernici su uglavnom ispovijedali svoje grijehe slijedeći redom zapovijedi. A danas? Danas smo svjedoci duboke krize Dekaloga.

         Dekalog je postao sporedan na satima vjeronauka, većina vjernika, pa čak i svećenika, vjerojatno uopće ne bi znala napamet nabrojiti deset zapovijedi, a u ispovijedi u većini slučajeva ne igraju više gotovo nikakvu ulogu. Stoga nam se nameće pitanje o razlozima krize. Navest ćemo neke razloge te krize u društvu i u Crkvi. Oni će nam pripomoći da ukažemo na aktualnost Dekaloga u uvjetima današnjega doba i da ga time možda otmemo zaboravu, prisutnom u društvu i u Crkvi.

Zaborav Dekaloga

 Moderni čovjek cjelokupni svoj život više ne tumači Bogom, Crkvom. Bog je postao tako upitan, štoviše za mnoge nepostojeći, što ima za posljedicu da za modernoga čovjeka ne postoji više ništa vječno, trajno, nešto “iznad njega”, prema čemu bi trebao ravnati svoj život. Zato čovjek svoj život određuje isključivo sobom. Ostvarenje i svrhovitost svojega života ne pronalazi više izvan sebe nego u sebi. Ne treba mu više “vertikala”, Bog koji je iznad njega. On živi “horizontalno”, prepušten sebi i svojim zamišljajima, određenjima i potrebama. Lako je uvidjeti da takvo ozračje modernoga čovjeka ne pogoduje bilo kakvom govoru o nečemu što dolazi “izvana”, od Boga, i to još kao zapovijed. Ako je na išta današnji čovjek alergičan, onda su to zapovijedi, a napose zapovijedi religije. Odatle je razumljivo zašto on traga, ako već želi biti religiozan, za onom religijom ili onim religijskim zajednicama koje su lišene svakoga govora o zapovijedima. To je, dakle, čini nam se, jedan od glavnih uzroka krize i zaborava Dekaloga u današnjem društvu.

         Slična je situacija i u Crkvi. Jedan od razloga iščeznuća govora o Dekalogu u Crkvi je, nažalost, pogrešno tumačenje Dekaloga. Dekalog je bio izričaj golema moraliziranja vjere. Cjelokupni se kršćanski život shvaćao kao skup pravila, zakona i zapovijedi koje je trebalo izvršavati. Vjera nije bila ništa drugo doli jedno veliko moralno “trebanje” i “izvršavanje”. Tako se od vjernika zahtijevalo da zna zapovijedi i da ih potom “treba” “izvršavati” u svojem svakodnevnomu životu. Posve je bilo zaboravljeno da je vjera ponajprije odnos, i to odnos ljubavi s Bogom, a ne moral i izvršavanje i obdržavanje zapovijedi. Stoga ne treba čuditi da se u posljednjih pedesetak godina dogodio nagli preokret, odnosno relativiziranje Dekaloga upravo kao reakcija na ovakvo njegovo moralizirajuće tumačenje. K tomu treba pribrojiti i golem utjecaj modernoga doba na mnoge kršćane. Tako su i sami kršćani počeli živjeti moderno, tumačeći sebe prvotno iz sebe, a ne izvan sebe, “horizontalno”, a ne “vertikalno”. Posve je očito da se u takvu viziju nikako nije uklapao zapovije-dajući Bog, Bog Dekaloga. Kršćanima je odjednom postala strana poznata Augustinova molitva: “Daj mi što zapovijedaš pa zapovijedaj što hoćeš.” (Ispovijesti, X, 29,40) Preostao je jedino još Bog ljubavi bez zapovijedi, ne-rijetko Bog kao izričaj mojega iskustva i mojih potreba i želja.

Dekalog danas

Ako je na išta današnji čovjek alergičan,

onda su to zapovijedi, a napose zapovijedi religije.

Odatle je razumljivo zašto on traga, ako već želi biti religiozan,

 za onom religijom ili onim religijskim zajednicama

koje su lišene svakoga govora o zapovijedima.

To je, dakle, čini nam se, jedan od glavnih uzroka

krize i zaborava Dekaloga u današnjem društvu

         Imajući u vidu oba zaborava Dekaloga, pokušat ćemo sada u nekoliko točaka izreći njegove temeljne poruke koje bi i danas trebale prožimati

život svakoga kršćanina, kao i svakoga čovjeka.

 

1. Dekalog je izričaj Božje brige da čovjek bude slobodan. Bog oslobađa izraelski narod iz egipatskoga sužanjstva i daruje mu slobodu. Na taj način Bog se objavio narodu kao Bog osloboditelj, Bog koji želi slobodan narod, slobodne vjernike. Upravo u tom kontekstu treba tumačiti i Dekalog koji Bog daruje narodu nakon što ga je izveo iz Egipta.

         Dekalog je nastavak Božjega osloboditeljskog djelovanja, što dolazi do izražaja u rečenici koja prethodi samom Dekalogu: “Onda Bog izgovori sve ove riječi: Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva” (Izl 20,1-2; Pnz 5,6). Bog daruje izraelskom narodu Dekalog kako bi on ostao i dalje slobodan, kako ne bi podlegao nekom novom ropstvu. Dakle, Božje zapovijedi nemaju svrhu podjarmljivanja nego oslobođenja. One su put k istinskoj slobodi.

2. Dekalog je izričaj čovjekove brige za Boga i za bližnjega. Čovjek je stalno u opasnosti da svoj život razumije kao samoočuvanje, kao brigu za sebe. Povijest ljudskoga roda dostatno nam pokazuje što je sve čovjek u stanju učiniti zbog brige za sebe: neprestance stvara nove bogove, kumire svojih potreba, časti njihova imena, spreman je zbog njih prezreti i svoje najmilije, drugoga pretvara u puki objekt svoje požude, grabežljivo otima od drugoga najdraže, živi u laži i stvara laž oko sebe.

         Dekalog je zato prekid i razbijanje brige za sebe. Dekalog čovjekov pogled upire iznad njega samoga, prema Bogu, i spram sebe, a to je bližnji. Sama ideja “zapovijedi” jest ono što čovjeka treba probuditi iz brige za sebe. Zapovijedi su žalci koji bodu čovjeka, gone ga da iziđe iz sebe, da se brine za Boga i za bližnjega. Mogli bismo reći da je Bog za čovjeka zapovijed – vertikala, da je svaki bližnji za čovjeka zapovijed – vertikala: da se brine za Boga i za bližnjega. Zapovijedi tek čovjeka čine čovjekom: jedino tamo gdje čovjek izlazi iz brige za sebe, gdje se počinje brinuti i za Boga i za čovjeka, tek tu postaje čovjekom. Naime, može li se čovjek još nazvati čovjekom tamo gdje se brine samo za sebe? Ne, kraj Dekaloga značio bi dokrajčenje i smrt čovjeka.

     3. Dekalog je izričaj dvostruke brige, svete brige za Boga i velike brige za čovjeka. O jednoj i o drugoj brizi govori nam i Isus, sažimajući sam Dekalog: “Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci”(Mt 22,37-40). Prvu bismo brigu mogli nazvati svetom brigom, a drugu velikom brigom. Dekalog prve tri zapovijedi posvećuje upravo svetoj brizi. Tu smo  brigu nazvali svetom, jer o njoj ovisi velika briga za čovjeka. Naime, tko se ne brine za Boga, zapada prije ili kasnije u oholost ili u očaj. Ohol čovjek želi biti ono što nije, pretvara se u Boga, a očajan čovjek ne želi biti ono što jest, a to je biti u zajedništvu s Bogom. Zato čovjek bez Boga luta između ovih dviju krajnosti, oholosti i očaja. I ne samo to. Ohol ili očajan čovjek ne brine se ni za Boga, ni za bližnjega, time ni za sebe. U tom je smislu važno da kršćani budu u svijetu nositelji ove svete brige, da tamo gdje ima premalo Boga donose mnogo Boga.

         Iskaz njihove svete brige jest velika briga prema bližnjemu kojoj je posvećeno ostalih sedam zapovijedi. Tko ne ljubi bližnjega, potvrđuje da nije u ljubavi Božjoj: “Jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojeg ne vidi ne može ljubiti” (1 Iv 4,20). Sveta briga za Boga “sili” kršćanina (“caritas urget”, 2 Kor 5,14), ma najviše bi ga trebala “siliti”, jer je dirnut obiljem Božje ljubavi, da ljubi svojega bližnjega. Tko nije osjetio tu “svetu silu” da ljubi bližnjega, taj još nije u Božjoj ljubavi. Zapravo, kršćanin bi trebao najviše ljubiti bližnjega, tj. najsnažnije živjeti ostalih sedam zapovijedi, jer je u Kristu primio najviše Božje ljubavi.

     4. Dekalog je izričaj ljubavi prema Bogu. Vidjeli smo kako je, nažalost, Crkva prečesto nekršćanski tumačila Dekalog, a to znači bez govora o ljubavi. A puko izvršavanje zapovijedi, ma možebitno savršeno ostvarenje svih deset zapovijedi, ako je bez ljubavi, ono je ništa. Da, ono je ništa, jer je čovjek “ništa” bez ljubavi (1 Kor 13,2). Bez ljubavi sve je ništa, a u ljubavi sve dobiva svoju puninu, tako i zapovijedi: “Punina dakle Zakona jest ljubav” (Rim 13,10). Kako piše sv. Toma Akvinski, ljubavlju unosimo ljubljenoga u sebe i preobražavamo se u njega. Tko dakle ne ljubi Boga, nije mu stalo do Boga, drži ga podalje od sebe. Iz toga slijedi da puko obdržavanje zapovijedi, bez ljubavi, ne vodi čovjeka Bogu, nego ga može, koliko god to paradoksalno zvučalo, zadržavati u njemu samom. Stoga, vrši zapovijedi, ali i ljubi.

         No, druga krajnost, koja je danas vrlo popularna među kršćanima, također je protivna kršćanskoj vjeri, a to je suprotstavljanje ljubavi i zapovijedi. Ljubav pak bez zapovijedi i bez poslušnosti jest puka emocija, nekakva fina ugoda samozadovoljstva, u kojoj vjernik više traži sebe, svoju ugodnost i nasladu negoli Boga. To je također “lijena ljubav” (Grgur Veliki), koja si ne da ništa novoga reći, koja ne dopušta Bogu da joj zapovijeda ono što ona sama nije domislila i zamislila. Zato Krist nije ukinuo zapovijedi. Štoviše, radikalizirao je deset zapovijedi, donijevši “novu zapovijed”: “Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge” (Iv 13,34). Novost se ne sastoji u novim zapovijedima, nego u njemu samom. On je ta nova zapovijed! On je svojim životom, svojom smrću i uskrsnućem pokazao toliko preobilje ljubavi da u vjernicima stvara sve “novo”. Iz toga slijedi da su kršćani pozvani na “nov način”, odnosno naj-radikalnije i najsnažnije ostvarivati Dekalog, sve zapovijedi izvršavati kao “njegove” (2 Iv 6). Stoga, ljubi, ali i vrši zapovijedi.

         Neka i ova promišljanja budu poticaj kršćanima da u svojemu svakidašnjem životu, u dušobrižništvu, na vjeronauku, u propovijedima…, deset zapovijedi “urezuju u srce” (Pnz 6,6), da ih žive kao dar, kojim nas je Bog obdario da se brinemo za njega i za bližnje.

Ivica RAGUŽ

Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene![2]

 Iako su sve zapovijedi smatrane jednako važnima i kršenje bilo koje zapovijedi povlačilo je za sobom kršenje saveza s Bogom, ipak prva zapovijed daje legitimno utemeljenje i pravo Bogu da nešto zahtjeva od čovjeka

Božji Dekalog napisan u Starom zavjetu zacijelo je jedna uni­verzalna poruka upisana u srce svakog čovjeka koji se pojavio na ovoj Zemlji i stoga se rijetko može prona­ći netko tko bi se ozbiljno suprotsta­vio njegovoj dobrohotnoj poruci. U Novom zavjetu Isus jasno u susretu s mladićem, koji je u potrazi za spase­njem, upućuje na poštivanje Dekaloga kao sigurne smjernice za spasenje: “Ako hoćeš ući u život, čuvaj zapo­vijedi” (Mt 19,16). No, Isus dopunju­je i sažima stari vazalski savez s Izrae­lom u dvije zapovijedi ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. U biti je i sam Dekalog podijeljen na dvije plo­če, prvu na kojoj su se nalazile tri za­povijedi odnosa prema Bogu i drugu, koja je u sedam zapovijedi uređivala ophođenje prema bližnjemu.

         Iako su sve zapovijedi smatrane jednako važnima i kršenje bilo koje zapovijedi povlačilo je za sobom kr­šenje saveza s Bogom, ipak prva za­povijed ima specifično značenje za cijeli Dekalog. Ona, naime, daje legi­timno utemeljenje i pravo Bogu da nešto zahtjeva od čovjeka. U knjizi Izlaska nalazi se u duljem obliku: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili do­lje na zemlji, ili u vodama pod zem­ljom. Ne klanjaj im se, niti im služi. Jer ja, Gospodin, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh ota­ca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi” (Izl 20,2-6). Bog jasno obznanjuje svoj dominantni položaj vlastodršca nad svim stvorenjima pa i nad čovjekom, ali ne umanjuje niti unižava čovjekovu veličinu. Ustvari Bog, kao biće koje nadilazi ovaj svijet, uzdiže čovjeka nudeći mu suradnju na izgradnji boljeg svijeta. To je bio poziv za izlazak iz Platonove pećine u kojoj se nalazilo tadašnje cjelokupno čovječanstvo u potrazi za pronala­skom svojeg konačnog utemeljenja. Svjestan svoje prolaznosti, konačno- sti života i nerazumijevanja prirod­nih gibanja, drevni religiozni čovjek tražio je izlaz u štovanju raznih bo­žanstava koja su ga fascinirala svojim oblikom, snagom, nepredvidljivošću ili ljepotom.

Izraelu, a potom i svakom čovjeku, kroz Dekalog objavljuje se drugačiji Bog, osoban, živ, dobar, spor na srdž­bu, a bogat dobrotom. On je Stvori­telj svega, a sam nije stvoren. On je toliko dobar da čovjeku daje slobo­du, ali i odgovornost. Preporučuje ono što uzdiže čovjeka, a ukazuje na ono što ga degradira: štovati pravoga Boga povećava naše dostojanstvo, a štovati stvorenje uistinu ga umanjuje. Ljubiti Boga kao njegovo dijete zah­tijeva odabirati ga kao krajnji cilj svih svojih poduhvata. Pozvani smo sve činiti iz ljubavi prema njemu i za nje­govu slavu. Nijedna ljubav ne smije biti postavljena iznad ljubavi prema Bogu, a ako koja pokušava isključiti Boga ili ga postaviti na drugo mjesto, nije prava ljubav. Potom djelima vr­šiti volju Božju: “Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima” (Mt 7,21). Božja je volja da budemo sveti da slijedimo Krista vršeći njegove zapovijedi i ispunjava­jući male dužnosti svakog trenutka. Također je naša dužnost uzvraćanje na njegovu ljubav prema nama. On je nas prvi ljubio, a grijeh je odbijanje Božje ljubavi (KKC, 2094).

Ljubav prema Bogu potiče nas da tražimo osobni odnos s njim, odnos koji se sastoji od molitve, a koja zauz­vrat potiče ljubav. Molitva može po­primiti nekoliko oblika: a) “Klanja­nje je temeljni čovjekov stav, kojim se pred Stvoriteljem priznaje kao stvo­renje” (KKC, 2628). Ono je temeljni stav religije (usp. KKC, 2096). “Gos­podinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinome služi” (Mt 4,10). Klanjanje Bogu oslobađa nas od raznih oblika idolopoklonstva koje vode u ropstvo, b) Zahvaljivanje (usp. KKC, 2638), jer smo sve što jesmo i što imamo primili od njega, c) Molba: Traženje oprosta za ono što nas razdvaja od Boga (grijeh) i traženje pomoći za sebe i za druge, kao i za Crkvu i za cijelo čovječanstvo. Ljubav se tako­đer pokazuje kroz žrtvu, usko vezanu uz molitvu. Žrtva je prinošenje Bogu nečega što nas košta, u spomen na njega i kao izraz unutarnjeg preda- nja naše vlastite volje, tj. poslušnosti prema Bogu (usp. KKC, 2100). Što­vanje Boga sastoji se od molitve i žrt­ve. Ono se zove obožavanje, latria ili klanjanje, za razliku od kulta prema anđelima i svecima, koje se zove obo­žavanje dulia ili štovanje, te kult koji časti Blaženu Djevicu, koji se zove hiperdulia (usp. KKC, 971). Vjera, nada (ufanje) i ljubav jesu tri “teološ­ke” kreposti (kreposti usmjerene ka Bogu). Najveća od njih je ljubav (usp. Kor 13,13), koja daje “oblik” i nadna­ravan “život” vjeri i nadi slično kaošto duša daje život tijelu. Međutim, ljubav u ovom životu pretpostavlja vjeru, jer samo oni koji poznaju Boga mogu ga i voljeti, a ujedno pretpo­stavlja i nadu, jer samo oni koji svoju želju za srećom postave u ovisnost o Bogu mogu ga voljeti.

Vjera je Božji dar, svjetlo u našem intelektu koje nam omogućuje da spoznamo istinu koju je Bog otkrio i da pristanemo uz nju. Ovo podrazu­mijeva dvije stvari: vjerovanje u ono što je Bog otkrio (otajstvo Presvetog Trojstva i svih članaka Vjerovanja) te vjerovanje da je sam Bog to otkrio (vjerovanje u njega). Nema nikakvog sukoba – niti ga ikada može i biti – između vjere i razuma. Doktrinarna formacija je važna za postizanje čvr­ste vjere, a time i za gajenje ljubavi prema Bogu i bližnjima iz ljubavi prema Bogu, za svetost i apostolat. Život vjere je život koji se temelji na vjeri i koji je u skladu s njom. Nada je Božji dar koji nas navodi da želi­mo jedinstvo s njim u kojem ćemo pronaći sreću. Ona nam daje pouz­danje da će nam Bog dati sposobnost i sredstva za njezino postizanje (usp. KKC, 2090). Kršćani trebaju uvijek biti “radosni u nadi” (Rim 12,12).

Kršćanski život na ovom svijetu je put sreće jer čak i sada posred­stvom milosti imamo obećanje je­dinstva s Presvetim Trojstvom; ali to je sreća pomiješana s patnjom, s Križem. Grijesi protiv prve zapovije­di su grijesi protiv teoloških vrlina: a) Protiv vjere: ateizam, agnosticizam, vjerska ravnodušnost, hereza, otpadništvo (apostaza), raskol, itd. (usp. KKC, 2089). U suprotnosti s prvom zapovijedi je također i svjesno ugro­žavanje vlastite vjere, ili kroz čitanje knjiga protiv vjere ili morala bez valjanog razloga i pripreme, ili kroz zanemarivanje korištenja sredstava potrebnih za očuvanje vlastite vjere.

1. Protiv nade: Očajavanje o vlasti­tom spasenju (usp. KKC, 2091) i, kao druga krajnost, pretpostavljanje da će božanska milost oprostiti grijehe bez obraćenja ili pokajanja, odnosno bez potrebnog sakramenta pokore (usp. KKC, 2092). Protiv ove krepo­sti je i polaganje nade za postizanje konačne sreće u bilo što osim Boga.
2. Protiv ljubavi: Bilo koji grijeh su­protstavlja se ljubavi. U izravnoj suprotnosti joj je odbacivanje Boga i mlakost – ne htjeti voljeti ga svim svojim srcem. Štovanju Boga proti­vi se svetogrđe, simonija, određene praznovjerne prakse, magija, itd. te sotonizam (usp. KKC, 2111 2128).

Premda često gledamo na sve zapovijedi, pa tako i na ovu prvu Božju zapovijed, kroz prizmu grije­ha i prekršaja koje činimo protiv nje, potrebno je naglasiti izvorno pozitivnu Božju namjeru da se On predstavi ljudima kao dobri Bog koji čovjeku želi dobro i želi ga uz­dići iznad svih stvorenja s konač­nim ciljem ne da uništi sve drugo, nego naprotiv da u suradnji s Bo­gom oplemeni sebe, bližnje i svako drugo stvorenje.

Fra Josip MRNJAVAC

 Poznati bog – nije više nikakav bog.

 ÉMILE VERHAEREN

 

Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud[3]

        Druga Božja zapovijed cjelovito glasi: “Ne uzimaj uzalud ime­na Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgo­vara ime njegovo” (Izl 20,7; Izl 23,1). Kao djeca na vjeronauku ili u rodi­teljskom domu naučili smo definiciju druge Božje zapovijedi: „Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uza­lud.” Katehetska tradicija je ovu, kao i druge Božje zapovjedi, uzela iz opšir­nijeg teksta u Bibliji, interpretirala je i u ovakvom obliku nam je predala.

Ovdje želimo promišljati o najte­žem grijehu protiv druge zapovijedi Božje, o psovci te o proklinjanju. U drugom dijelu ovog razmatranja go­vorit ćemo o dva oblika štovanja Bož­jeg imena, a to su zakletva i zavjet.

Grijesi protiv druge zapovijedi Božje

       Grijesi protiv 2. zapovijedi Božje jesu svako neprimjereno služenje ime­nom Božjim, imenom Isusa Krista, Majke Božje i ostalih svetaca… To su najprije: psovka (hula) i proklinjanje (kletva).

     Psovka (lat. contumelia) proizla­zi vrlo često iz čovjekova pogleda na život, a to je besmisao života. Na­metnula se u obitelji, društvu, medi­jima i u književnim djelima. Danas psuje i staro i mlado, i djeca i starci, pa čak i djeca u osnovnoj školi. To je tragedija našeg vremena. Zašto psu­ju? Jedni psuju zato što nisu ostvarili ciljeve u životu. Drugi psuju kako bi glasno istaknuli dominaciju u druš­tvu. Treći psuju iz užitka koji im pruža njihova duhovitost ne misleći daje ta duhovitost za druge otrovna. Danas jedva tko o tome govori, kao da psovke više i nema i kao da ona ne znači nikakav problem.

     Problem je i “stav”, odnos prema Bogu. Netko psuje jer Boga ne po­znaje ih ga ne voli. Drugi zato što ga dovoljno ne poznaje i ne voli. U oba je slučaja na dnu pitanje vjere. Stvar­ni vjernik ne može opsovati Boga. Za nekoga se kaže da mu se “omakne”, unatoč pravoj vjeri i nastojanju da iskreno ljubi Boga, premda je to vrloteško razumjeti: vjerovati u Boga i ljubiti ga i u isto ga vrijeme pogrđi- vati psovkom, bogopsovkom ih blud­nom psovkom.

     Što je zapravo psovka (hula)? To je vanjska ili nutarnja hula, pogrda kojom se nekoj osobi uz nisko ponižavanje oduzima čast, gazi joj se do­stojanstvo, razara ugled, ranjava srce. S obzirom na predmet pogrde psov­ka se može odnositi na profano po­dručje (osobe i njihove vrijednosti) te na sakralno područje (hula ili blasfemija). U prvom slučaju, npr. može se opsovati i čovjek i njegov svijet (živo i mrtvo). U drugom slučaju, kad se hula odnosi izravno na osobu Boga i njegov svijet (anđeli, sveci), riječ je o bogohuli ih bogopsovci. Bogopsovku teolozi općenito nazivaju i “đa­volskom psovkom”, za koju je Izrael imao ovakav zakon: “Tko izgovorihulu na ime Jahvino neka se smakne – neka ga sva zajednica kamenuje” (Lev 24,16; usplzl20₎7;22,27; 1 Kr21,13). Ima raznih vrsta psovki.

     Psovka postoji u svim društvima i kulturama, a izbor pogrdnih riječi ovisi o kulturi i jeziku. Nažalost, mo­ramo priznati da je naš hrvatski na­rod psovalački narod i da smo jedni od najvećih psovača na svijetu!

     Psihološki gledano, psovka je izraz srdžbe, zlobe, bola, obeshrabrenja, manje vrijednosti, a služi i kao sred­stvo uzdizanja, isticanja, ohrabrenja samoga sebe i zastrašivanja drugih; u mlađih čak kao izraz zadovoljstva, veselja, ispunjenja praznine u govo­ru. Svakako, znanstveno proučavanje kaže: što je netko na primitivnijem stupnju kulture i naobrazbe, što je tuplji za duhovne vrednote općenito, to mu je i jezični izraz teži, grublji, psov­ka češća, njezina formulacija razorni- ja i užasnija, katkada upravo jeziva. Velika, teška psovka otkriva malu ru­dimentarnu dušu, bijedna čovjeka s osjećajem manje vrijednosti koji pred drugima želi ispasti netko i nešto.

     Psovka ima i sociološki vidik. Nije teško druge navesti na psovku, ona je kao primljiva bolest. Lako je ustvrdi­ti da postoji utjecaj roditelja psovača i okoline na djecu. Dijete koje svaki dan usvaja taj rječnik ubrzo i samo postaje psovač. Tako nam se zaraze sela, gradovi, cijeli narod.

     Sve u svemu, psovka, bludna psov­ka, bogopsovka znak su vrlo niska bontona, primitivne kulture, slabe ili nikakve vjere, bijedna ili nikakva etičkoga života. Ona je grešna, ne­rijetko teško grešna u sebi zbog sa­blazni, zbog toga što izravno navodi na daljnje mnogostruke grijehe, ne isključujući tešku bludnost.

     Psovke se treba neminovno oslo­boditi, iz religioznih i kulturnih mo­tiva. Ne možemo dopustiti da nam naš narod bude u uljudbi i kulturi na zadnjoj stepenici među narodima.

     Nema određenog recepta za oslo­bađanje od psovke. Treba u sebi usaditi čvrsti stav protiv psovke. Katolici mo­raju u sebi produbljivati osobni odnos s Bogom u ljubavi i prijateljstvu. Sami psovači trebali bi se redovito ispovije­dati i upotrijebiti najuspješniji način za odbacivanje psovke, a to je molitva. Nužno je na taj način mijenjati srce da bi se promijenio jezik.

     Proklinjanje

     Prema definiciji, proklinjanje ili kle­tva (lat. maledictio) jest zazivanje nekog zla na sebe ili na druge, i to zazivanje zla – riječima. Proklinjanje ne mora uključivati u svakoj riječi ime Božje, ono može biti u pridava­nju osobe koju se proklinje ili vragu ili nekoj drugoj tamnoj sili ili pak za­zivanjem imena Božjega ili svetaca da se određenoj osobi dogodi neko zlo.

     U svom punom obliku proklet­stvo u sebi uključuje dva usko po­vezana pojma, uzrok ili uvjet te uči­nak koji iz toga slijedi: “Kad si to ito učinio (ako to i to učiniš), stići će te takva i takva nesreća.” Proklinjatelj ne može olako proklinjati, a da na sama sebe ne navali prokletstvo koje zaziva (usp. Ps 109,17). Pro­klinjanje se može pronaći na prvim stranicama Biblije. Iz usta Božjih čuje se prokletstvo zmije i zemlje (Post 3,14.17), ali uvijek kao protu­teža, jer je prvotni motiv blagoslov (Post 1,22.28).

     U Hrvata je često proklinjanje. Najčešće proklinjanje ima ispred riječi prokletstva uzvik “Da Bog da…! ili “Dabogda”… ili “Proklet bio…!” Ponajčešće kad se i sama vraga uzima u usta, naš će narod kazati “Da Bog da te vrag odnio!” Ili ako pak nema ovog uzvika “Da Bog da te…!”, on se podrazumijeva na neki način pa se samo kaže – “vrag te odnio!” Prokli­njanju oprečno stoji blagoslivljanje, prokletstvu blagoslov. Ova se dva pojma međusobno prožimaju. Tamo gdje je prokletstvo, tu se zaziva blago­slov da se prokletstvo uništi, a tamo gdje je blagoslov, nekako je proklet­stvo blizu, jer zlo uz dobro uvijek ide i pokušava dobro ubiti.

     Proklinjanja koja ljudi upotreblja­vaju nisu uvijek sa zlom namjerom nego su najčešće plod navike. Iako ljudi proklinju iz navike, smijemo za­ključiti da su to zapravo psovke koje u moralnom smislu jesu grijeh.

     Strašno j e kada muž proklinje ženu ili majka dijete. I kako će tu onda biti sloge, ljubavi, zdravlja? Svjedoci smo kletvi u međusobnim razgovorima, na televiziji. Riječ ‘proklet’ se udoma­ćila, postala nešto svakidašnje, kao nešto potpuno normalno. A nije!

     Besmislene su, ružne, pa i smiješ­ne kletve kojima se drugome želi zlo. Mi kršćani zazivajmo na sve Božji blagoslov, a ne kletvu! Blagoslivljaj­mo svoju djecu, svojega bračnog dru­ga, druge ljude, svaku situaciju u ko­joj se nalazimo. Valjalo bi u vlastitom iskustvu primijeniti Isusovo pravilo o blagoslivljanju da se osjeti sav blagoslov i blagodat takvog ponašanja. Vrijedi pokušati!

     Čašćenje Božjeg imena

         Druga Božja zapovijed također izra­žava i posebno štovanje Božjeg ime­na. Teologija kroz stoljeća voli ovdje promatrati napose dvije vrste toga štovanja: prisegom i zavjetom.

     Prisega ili “zakletva” (lat. iusiuran- dum) poznata je u svim religijama, a pripada posebnom načinu molitve i bogoštovanja. Zakleti se ili prisezati znači uzeti Boga za svjedoka onome što se tvrdi. Znači zazvati istinitoga Boga kao jamstvo vlastite istinitosti. Zakletva je, prema tome, uzvišeni na­čin molitve, jer se javno priznaje isti­nitost, sveznanje, pravednost Boga koji je prisutan svojom ljubavlju.

     Zakletva je dopuštena kada je riječ o važnim činjenicama ljudskog živo­ta, s jasnim znanjem i nakanom. Da bismo izbjegli zakletvu, bolje je uop­će se ne zaklinjati. Ne trebamo se za- klinjati zbog nevažnih stvari.

     Osim toga, naša zakletva mora biti istinita. Zazvati Boga za svje­doka da je nešto istina, a znamo da nije istina, ili zazvati Boga da ćemo nešto učiniti, a znamo da nećemo, velik je grijeh. Krivokletstvo je te­žak manjak poštovanja prema Gos­podaru svake riječi.

     Obvezujemo se u zakletvi da ćemo nešto izvršiti samo onda ako je obe­ćano djelo dobro djelo. Nikad se ne smijemo zakleti da ćemo izvršiti ne­kakav grij eh. U svakodnevnom životu nije u redu da se kunemo: majkom, očima, zdravljem i drugim vrednota­ma. Ništa je ništa, i ne treba se ničim kleti niti preklinjati da dokažemo da je ništa ništa.

     Drugi oblik posebnog čašćenja Božjeg imena jest zavjet (lat. votum). Zavjet je promišljeno i slo­bodno Bogu dano obećanje o mogu­ćem i većem dobru. To je obećanje, ne samo odluka. Onaj koji se zavje­tovao time je Bogu dužan nešto što inače ne bi bio da se nije zavjetovao i na to pod grijeh obvezao. Cilj zavje­ta je proslaviti Boga komu se prinosi ne samo jednostavan čin nego i slo­bodna volja da se on izvrši, prizna­jući Boga apsolutnim gospodarom svega. Zavjet je nešto duboko uko­rijenjeno u duši religiozna čovjeka. U svim religijama, od budizma do islama, moguće je uočiti zavjet što govori koliko je duboko u samoj na­ravi religiozna čovjeka da uspostav­lja posebne odnose s Bogom.

     Razlikujemo javne i privatne za­vjete. Javni zavjeti su oni koji se po­lažu pred zakonitim crkvenim pogla­varom. Privatni zavjeti su oni koje obični vjernici u crkvi, u kući, sami pred Bogom polažu. Vjernici zavjetu­ju Bogu sebe uz određeni bogoštovni čin: molitva, hodočašće, post, dobro djelo ili odreknuće nečega ugodnog.

     U svakom slučaju zavjet treba biti slobodan. Zavjet ne obvezuje ako nije učinjen slobodno, ili je učinjen u naglosti, ako ga nije moguće izvršiti ili ako su se životne okolnosti posve promijenile. Ipak, sadržaj zavjeta može promijeniti samo Crkva.

     Zavjet jednom učinjen obvezuje pod grijeh – razmjerno težini zavje­ta. U knjizi Propovjednikovoj nalazi­mo upozorenje: “Jesi li učinio zavjet Bogu, ne oklijevaj, ispuni ga… Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati, a ne izvršiti zavjeta” (Prop 5,3-4).

     Smijemo zavjetovati samo neko dobro, Bogu ugodno djelo. Nešto što nije dobro, što je grijeh, Bog ne pri­ma kao zavjet. Još jednu stvar valja napomenuti. Zavjet je uvijek osoban čin: tko se zavjetuje, obvezuje samo sebe, a ne drugog.

     Na kraju recimo kako jedan za­vjet može prestati postojati, kako on može izgubiti svoju obvezu i snagu. Postoje četiri načina: istek zavjetovanog vremena ili broja, ako su se bit­no promijenile prilike, bilo za onoga koji je zavjet položio, bilo za onoga u čiju je korist položio zavjet i ako se ne izvrše uvjeti za zavjet i oprost.

Bono TOMIĆ

Uči me, Jahve, svojemu putu da hodim vjeran tebi,
usmjeri srce moje da se boji imena tvojega!

Psalam 86,11

 

Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji![4]

 

Zato je Bog zapisao na ploče Zakona ono

što ljudi nisu umjeli čitati u svojim srcima.

(Sv. Augustin)

 

     Svetost nedjelje je znak zahvalnosti i odanosti čovjeka prema dobroti Stvoritelja i njegove brige za sve stvoreno, a posebno za čovjeka vjernika

     Treća Božja zapovijed svoj po­četak ima na prvoj uklesanoj kamenoj ploči koju je Mojsije dobio na brdu Sinaju kada je izabrani Božji narod sklapao savez s BogomIzraelovim. Bog je autor ove zapovi­jedi te se ona ne može mijenjati, jer je Bog u svojoj biti nepromjenjiv. Njo­me se uređuje odnos čovjeka prema Bogu. Čovjek ovu zapovijed može prihvatiti ili odbiti. Ako je prihvati, bit će “blagoslovljen”; ne prihvati li je, bit će “proklet”. Sloboda izbora nosi teret odgovornosti.

     Židovi kao dan Gospodnji svetku­ju subotu, što prakticira i dio protestanskih kršćana, a većina preostalih kršćana svetkuje nedjelju kao dan Gospodnji; dok muslimani svetkuju petak kao dan posvećen Bogu. Čašćenje nedjelje kao dana Gospodnjeg počinje kod prvih kršćana u I. stolje­ću i uvedena je umjesto subote kada je Isus uskrsnuo i posvetio nedjelju kao dan Gospodnji. Tako je nedjeljapostala prvi i najvažniji dan u tjednu kada se svetkuje Boga i odmara se od svakodnevnih poslova i napora.

     Crkveni oci u prvim stoljećima naglašavali su važnost svetkovanja nedjelje. Poslije su crkvene vođe služ­beno uključile svetkovanje nedjelje u crkveni nauk, a kršćanski vladari na­stojali su to provesti u praksi na teri­torijima svojih država. Tako nedjelja postaje neradni dan i za civilnu vlast koju su morali održavati svi žitelji koji se živjeli na određenom terito­riju pojedinih vladara.

     Citirajući židovskog rabina i znanstvenika Jacoba Neusnera, papa Benedikt XVI. naglašava da je u Izra­elu zapovijed svetkovanja dana Gos­podnjeg bila mnogo više od rituala. To je bio način oponašanja Boga kojise odmorio sedmi dan nakon stvara­nja svijeta. Ono što je dobro za Boga, još je bolje i korisnije za čovjeka. Sli­jedom iste logike čovjek treba raditi šest dana, a sedmi se dan odmoriti i to vrijeme posvetiti Bogu, sebi i svo­jim najbližima.

     Isus je naučavao da je “subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote” (Mk 2,27), prema čemu je dopušteno raditi i pomoći ljudima koji se nalaze u nevolji na dan Gos­podnji uključujući poslove liječnika, vatrogasaca, policajaca i si. Oni koji moraju raditi nedjeljom, u službi su općeg dobra. Svi koji nedjeljom rade u svoju ili tuđu korist, griješe protiv ove zapovijedi.

     Za nas kršćane nedjelja je dan euharistijskog zajedništva i radosti kada se sastajemo kao Kristova zajednica te se radujemo jer je Isus uskrsnuo. Zajedno se sluša i tumači Božja riječ te se u sv. misi obnavlja spomen-čin muke, smrti, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa. To je i dan počinka od posla i dan povezanosti obitelji i prijatelja, “radost vlastitu danu Gos­podnjemu ili potreban odmor duše i tijela” (ZKP, kan. 1247).

     Nedjelja je i središnji dan obitelj­skog okupljanja. Tijekom tjedna čla­novi obitelji su zbog raznih obveza i poslova raspršeni. Nedjelja daje mo­gućnost da se oni nakon zajedničkog misnog okupljanja okupe oko zajed­ničkog obiteljskog stola da učvrste svoju povezanost te da izmijene svoja iskustva i podijele radost zajedništva. Tog dana se okuplja i više obitelji i zajednica povezanih rodbinskim, prijateljskim i sličnim vezama.

     Nedjeljom kršćani običavaju biti više solidarni sa siromašnima, osa­mljenima, bolesnima i svima dru­gima koji su potrebni više brige i solidarnosti. Posjet siromašnim obi­teljima, starima i bolesnima spada u sadržaj i bit Dana Gospodnjega. Svi oni koji su uskraćeni na bilo koji način, na Dan Gospodnji trebaju osjeti­ti brigu, blizinu i zajedništvo Crkve i svih članova obitelji.

     Kršćani će posvetiti nedjelju darujući obitelj i rodbinu svojim vre­menom i iskazujući im posebnu pa­žnju, koju im teško mogu iskazivati u ostale dane tjedna. Nedjelja je vrije­me pogodno za razmišljanje, šutnju, učenje i razmatranje, što pogoduje rastu nutarnjeg i kršćanskog života, bilo pojedinca, bilo zajednice.

     Papa Ivana Pavao II. je rekao: “Brinite se da svijet ne ohladi! Pazite da se ne smrznete u sebičnosti i kon­kurentskoj borbi, u praznom hodu zaposlenosti i lova za užicima; priđite uskrsnoj vatri svete mise i ne dajte da iskrvari nedjelja, Dan Gospodnji.” Slaviti i častiti nedjelju spada u bit kršćanskog življenja i uređenja odno­sa Boga i čovjeka vjernika. Uređeni odnosi pridonose boljem vjerskom životu i većem povjerenju čovjeka prema Bogu i Boga prema čovjeku. Svetost nedjelje je znak zahvalnosti i odanosti čovjeka prema dobroti Stvo­ritelja i njegove brige za sve stvoreno, a posebno za čovjeka vjernika. Zato slavimo nedjelju kao Dan Gospodnji, svima na spasenje!

Fra Petar ANDRIJANIĆ

 

Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji![5]

 

     U odnosu prema Bogu djeca-mladi mogu učiti poštivati svoje roditelje i vrednovati vlaštituegzistenciju. To je pro aktivan izbor koji izvire iz dubine srca

      Središnja tema ili intuicija krš­ćanstva jest da čovjekova pri­roda nije statična, “zatvorena”, autonomna, nego dinamična realnostodređena u samoj svojoj biti svojim odnosom prema Bogu. Ovaj odnos je proces zajedništva: čovjek je stvoren prema slici Božjoj i pozvan je ostva­riti “božansku sličnost”; svoj odnos prema Bogu, sebi i drugom čovjeku. To je datost i vizija koju treba postići u slobodnom naporu ljubavi.

     “Narodi u zemljama koje su pod utjecajem Biblije oduvijek su se po­zivali na zapovijed Božju: ‘Poštuj oca svoga i majku svoju’; uostalom, ta je dužnost svuda na svijetu prihvaćena. Njezina posvemašnja i smislena pri­mjena nije samo poticala ljubav djece prema roditeljima nego je naglaša­vala i usku povezanost koja postoji među naraštajima” (Ivan Pavao II, Pismo starijim osobama, 1999). Četvrta Božja zapovijed upućena je izravno djeci u njihovom odnosu prema svojim roditeljima. Ona se odnosi i na rodbinske veze s drugim članovima šire obitelji. Konačno, ona obuhvaća dužnosti učenika prema učiteljima, podređenih prema vođa­ma, građana prema svojoj državi itd. Ova zapovijed također podrazumije­va i pretpostavlja dužnosti roditelja i svih onih koji obnašaju vlast nad drugima (usp. KKC 2199). Ovaj duh treba se očitovati i prema onima koji upravljaju Crkvom (LG 37).

     Kako se roditelji pred djecom po­našaju jedno prema drugome, snažno će utjecati na dječje ponašanje: bit će tolerantna ili nasilna, iskazivati bijes, voljeti, brinuti se za druge, suosjećati itd. Dijete stvara sliku o sebi prema tome kako se roditelji, pa i starijabraća i sestre, ostali članovi u obitelji, prijatelji odnose prema njemu. No, roditelji postavljaju temelj ponaša­nja, jer se čine tako velikima te dijete vjeruje da treba slijediti baš njihov primjer – djeca su gotovo uvijek nalik na svoje roditelje.

     Da bi dijete bilo dobro i da bi izra­slo u dobrog, zdravog i uspješnog čo­vjeka, potrebno je poštivati njegovu potrebu za druženjem s vršnjacima, igrom i zabavom, jer se ono tako oslo­bađa napetosti, opušta se, razvija ma­štu…, ono najvažnije neće naučiti od “Supermana” pa ni od “Velike ptice” nego u obitelji koja mu čita, razgovara s njim, radi s njim, sluša ga i provodi s njim sretne trenutke. Kad se dijete osjeća doista voljenim, najbolje se raz­vija. Istinsko poštivanje roditelja ovisi uvelike kakvu sliku dijete ima o sebi.

     Slika o sebi sadrži osjećaj vlastite vrijednosti. Ta slika određuje kako će se dijete odnositi prema samom sebi i kako će dopustiti drugima u obitelji da se odnose prema njemu.

     Iako nitko od nas nije mogao sam odabrati roditelje, ali ni roditelji nisu mogli odabrati dijete koje će roditi, da bi obiteljska komunikacija, djeca – roditelji, bila realna i konstruktiv­na, mora proizaći iz odrasloga dijela ličnosti, iz istinskog ‘ja’.

     Ako preteže komunikacija izme­đu djeteta i roditelja koja proizlazi iz nezrela dijela ličnosti, tada govorimo o disfunkcionalnoj obitelji – tada dijete od roditelja, ili roditelji od dje­teta pokušavaju dobiti nešto što sami nemaju i ne mogu dati.

     Psihologija polazi od temeljne ideje koja, otprilike, glasi ovako: Ako roditelji svoju djecu “poštuju”, isprav­no odgajaju, s ljubavlju udovoljavaju njihovim potrebama, onda se njihova djeca osjećaju dobro: ne pogađaju ih nikakve traume koje bi ih mogle čini­ti potištenima, ne razvijaju se u njima nikakve neuroze ili depresije i otporna su na sve psihosomatske tegobe.

     Dijete će biti slobodno ako može sebe prihvatiti sa svojom prošlošću i njezinim obilježenostima.

     Naravno, trebaju postojati pravila kojih se svatko treba držati. Dijete smi­je biti ono što jest, uz ispravno vođenje svojih roditelja, a oni znaju voditi dijete ako znaju voditi sami sebe. Tako dijete dobiva sigurnost koja mu je potrebna – sigurnost je uvjet za zdravi razvoj, na­ročito u ranom djetinjstvu.

     “Obiteljske veze, premda važne, ipak nisu apsolutne. Što djeca više rastu prema vlastitoj zrelosti i ljud­skoj i duhovnoj neovisnosti, to biva očitije i snažnije njihovo osebujno zvanje koje dolazi od Boga. Roditelji će takav poziv poštovati i pomaga­ti ih da im odgovore i da ih slijede. Jer, prvo zvanje kršćanina jest ići za Isusom: ‘Tko ljubi oca ili majku višenego mene, nije mene dostojan; tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan’ (Mt 10,37)” (KKC 2232).

     Božansko očinstvo izvor je ljud­skog očinstva (Ef 3,14-15); na Božjem se očinstvu temelji dužnost poštiva­nja roditelja (KKC 2214). “Poštivanje roditelja (sinovska odanost) je čin pri­znanja onima koji su darovavši život, s ljubavlju i radom dali djecu na svijet i omogućili im rasti u dobi, mudro­sti i milosti. ‘Svim srcem poštuj oca svoga, i ne zaboravi majčinih bolo­va. Sjeti se da im život svoj duguješ: Kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?’ (Sir 7,27-28)” (KKC 2215).

     Roditelji trebaju poštivati otaj­stvo poziva svoje djece, čak i ako ga oni sami ne razumiju. Molitvom će osnažiti poštovanje prema slobodi i spremnosti na prihvaćanje Božje ‘intervencije’; molitvom se prenose pozitivne vibracije. Tako će roditelji izbjeći pretjerano zaštitničko ponašanje i kontroliranje svoje djece i pose­sivan način djelovanja koje ne potiče njihov ljudski i duhovni razvoj.

     Roditelj koji nesebično voli svo­je dijete znat će u svakom trenutku osluškivati glas srca, biti u kontak­tu s djetetom, darivati mu sebe. Isto će se tako dijete, u svojoj ljudskoj nemoći, osloniti na Božju ljubav i potporu, te s vjerom podnositi ne­zahvalnost i razočaranja na koja na­ilazi: put do međusobnog poštova­nja je dug i naporan.

     Dijete, koje se uz sve tegobe odra­stanja mora nositi i s pomanjkanjem roditeljske ljubavi, često previdi mo­gućnosti ostvarivanja sebe pa zastane na nekoj životnoj stranputici.

     Na primjer, previše kritičan otac, koji nikad nije zadovoljan onime što dijete postiže, odgojit će vrlo ne­sigurnu osobu koja nikad neće biti zadovoljna postignutim – čak ako postiže i iznimne rezultate. Naža­lost, to dijete neće ni druge cijeniti. Takva odrasla osoba zlostavlja samu sebe i druge u braku, obitelji, na rad­nom mjestu i dr.

     S druge strane, popustljiv odgoj jest manipulativni odgoj; popust­ljiv odgoj jest roditeljsko zlostav­ljanje vlastite djece. Kako? Rodite­lji svoju djecu zlostavljaju ako im sve dopuštaju.

     Nema doba u godini kada su ro­ditelji na odmoru od roditeljske ulo­ge. Ako vas vaše dijete ne poštuje, moguće je da je neprihvatljivo po­našanje prema vama naučilo upravo od vas. Roditelji: dijete vas više gleda negoli sluša!

     Otac sjedi za radnim stolom pre­zauzet, okružen papirima. Dijete pri­lazi očevu stolu. I stoji. I čeka. Otac ga ne zamjećuje sve dok ga dijete ne upita: “Tata, što radiš?”

     Ne podižući pogled, odgovori: “Ma, ništa. Samo nešto planiram.” Dijete onda upita: “Tata, jesam li i ja u tim planovima?”

     Duševno bolesni ljudi lutaju kroz život najčešće s gnjevom, svađama, predbacivanjima i optuživanjima pro­tiv svojih roditelja: odbacuju svoje ro­ditelj e, ne opraštaj u im pogreške iz dj e- tinjstva, svojim roditeljima stavljaju na dušu krivnju za svoje životne pod­bačaje i propuste.

     Njihov glavni problem ne sasto­ji se u tome što bi trebali oprostiti uvrede, nego u tome što nikome, a po najmanje svojim roditeljima nisu spremni oprostiti.

     Biblijska izreka glasi: “Ne onečiš­ćuje čovjeka što ulazi u usta, nego što iz usta izlazi – to čovjeka onečišćuje” (Mt 15,11). U životnom prijevodu to bi otprilike glasilo ovako: čovjek koji voli ujedno je i voljen, a čovjek koji mrzi je besprijekorno mrzitelj.

     Pojam “poštovanje” roditelja jest pojam koji nadilazi pojmove “otplaćivanja” pa četvrta Božja “za­povijed podsjeća odraslu djecu da su za roditelje odgovorni. Koliko im je moguće, dužni su im u staro­sti i bolesti, u samoći ili neimaštini pomagati moralno i materijalno” (KKC 2218).

     Sve dok su ovisni o svojim rodite­ljima, djeca ih trebaju slušati u onome što se tiče njihovog vlastitog boljitka, i boljitka obitelji. S osamostaljenjem prestaje posluh djece prema roditelji­ma, ali ne i poštovanje koje im uvijek duguju (usp. KKC 2216-2217).

     Razgovaraju dva prijatelja. Jedan je kazivao: “Moja majka živi u istoj više­katnici u kojoj živimo moja obitelj i ja, ali posve odvojena od nas. Mi je baš i ne posjećujemo.” “Znači li to da je ne voliš?”, pita prijatelj. “Ah, znaš”, odgo­vori sin, “ja ne volim svoju majku. Ona je ranije, dok je bila pri snazi, a moja je žena radila, vodila brigu o našoj djeci, kuhala je za sve nas, prala nam i glačala. Kad se sada sva zadihana penje stepeni­cama, u meni se bude osjećaji krivnje.”

     Smisao ljudskog života se sastoji u čežnji, u “napredovanju ljubavi”, koja se ne može zadovoljiti ničim drugim nego Bogom (V. Frankl).

     Masovna kultura guta pojedinca, guta sve koji su “drugačiji”; duhovno razorena zajednica jest “kotao za uta­panje” pojedinaca koji misle drugačije. Kršćanstvo je “matrica” koja formira životne nazora na svijet, nudi svo­je vrijednosti u stjecanju čovjekovog identiteta: jedino se jake i svjesne oso­be mogu oduprijeti tom “utapanju”.

     U Novom zavjetu zapovijed lju­bavi prema Bogu i ljubav prema bli­žnjem čini sažetak svih zapovijedi Dekaloga (usp. Mt 22,36-40, KKC 2196). Rezultat toga je: dijete se osjeća kao dijete, a otac i majka se osjećaju onako kako i sami žele. To je proaktivan izbor koji može potjecati samo iz dubine srca – svi tako povećavaju ulog ljubavi i poštovanja na emocio­nalnom bankovnom računu.

     Suradnja između kršćanske za­jednice i roditelja je potrebna u sa­dašnjem društvenom kontekstu. U današnjem je društvu doista teško odgajati djecu, jer nema čvrstih kul­turnih uporišta, a društvo se nepre­stano mijenja, stoga je potrebno da župe podupiru obitelji, male kućne crkve, u prenošenju vjere (papa Be­nedikt XVI).

     Bog se Mojsiju objavljuje pod imenom ‘Ja sam koji Jesam’; objav­ljuje se kao počelo egzistencije, kao bitak u čemu sve ima svoj izvor. U odnosu prema Bogu djeca i mladi mogu učiti poštivati svoje roditelje i vrednovati vlastitu egzistenciju. To je proaktivan izbor koji izvire iz dubine srca.

     Svečovječanska poruka ljubavi četvrte Božje zapovijedi vraća nas korijenima života: Bog je ljubav koja obraća “srce otaca k sinovima, a srce sinova k očima” (Mal 3,24).

Fra Mirko BOBAŠ

 

Ma što na svijetu čovjek činio i ma kako to bilo dalekosežno:
ako prema svojim roditeljima nije ispunio svoju dužnost,
sve ostalo je bezvrijedno.

Berthold Auerbach

Bez poštovanja nema istinske ljubavi.

Immanuel Kant

 

 

Ne ubij![6]

 Potrebno je čovjeku pored sebe

dati prostor za život,

a sve što bi to dovodilo u pitanje nužno

bi bilo odstraniti,

jer život je nenadmašna vrijednost

koju treba uvažavati, poštivati,

njegovati i cijeniti

 

     Knjizi Postanka u izvještaju o stvaranju čovjeka stavljen je osobit naglasak na stvaranje čovjeka kao živoga bića koje u sebi nosi “dah života”. Također i ime žene u tom značajnome tekstu nosi duboku poruku: ona je Eva – a to znači “Maj­ka živih”. Očito je pisac želio istaknuti važnost života koji Bog daruje čovje­ku, a čovjek ga treba dalje odgovorno prenositi i čuvati od uništenja.

     Ta je činjenica osobito istaknuta u konačnom Božjem blagoslovu u izvještaju o stvaranju svijeta i ljudi koji je povezan s razmnožavanjem i plodnošću ljudskoga roda. Taj biblijsko tekst glasi: “I blagoslovi ih Bog i reče im: „Plodite se i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,26) 

     Ljudi biblijske vjere oso­bito su osjetljivi na važnost i vrijed­nost života, ali i na novi život kojega dobivaju i dalje prenose.

     Bez obzira na ugroženost života i na njegovo razaranje u povijesno-političkom, društvenom, prirodnom ili obiteljsko-individualnom područ­ju, život u biblijskom poimanju ima svoju posebnu vrijednost i za njegovo očuvanje postavljaju se vanjske i nutarnje granice. Jedna od najvažnijih ograda za zaštitu života i za razvija­nje strahopoštovanja pred njim kao i odgovornosti za nj nalazi se u pe­toj Božjoj zapovijedi koju je, prema biblijskom izvještaju, Bog dao Mojsiju na brdu Sinaju u cijelom nizu zaštita i određivanja međusobnih odnosa, a koja glasi jednostavno: Ne ubij!

     Ne ubij! – načelna zaštita života

      U Izl 20,13 između pozitivne zapo­vijedi pravilnoga odnosa prema ro­diteljima i prema drugome nalazi se zapovijed o zabrani ugrožavanja i o zaštiti ljudskoga života izrečena im­perativno i u načelnom obliku. Tu se ne određuje pobliže što se misli pod tom načelnom zapovijedi: je li uop­će zabranjeno nekoga ubiti, je li do­pušteno ubijanje radi vlastite zaštite i zaštite života svojih najbližih, je li dopušteno ubijanje u ratu? O tome se u ovoj jednostavno formuliranoj zapovijedi ne govori.

     Međutim, već u Starom zavjetu bilo je određenih iznimki, osobito kad se radilo o krvnoj osveti. Krv­na osveta prakticirana je kada bi netko ubio pripadnika neke obitelji ili plemena. Bilo je pitanje što tada učiniti i kako zaštititi da se taj čin ne pretvori u nezaustavljivo ubija­nje i uništavanje života. U tom smi­slu je krvna osveta trebala zapravo biti u zaštiti života. Ona je trebala uvijek iznova upozoravati eventu­alne ubojice da nitko ne smije ne­kažnjeno ubiti ljudsko biće. Ako bi se to dogodilo, nad njim je visio mač krvne osvete prema načelu: ži­vot za život.

     Ipak, i tu su postojala u Bibliji neka pravila koja su regulirala funkcioni­ranje krvne osvete. Ako je netko ne­hotice ubio drugoga čovjeka, trebao je naći utočište u jednome od Boga označenih gradova i tamo boraviti sve dok ne bi umro veliki svećenik. Tek bi tada smio napustiti utočište. Tko je pak počinio hotimično uboj­stvo, zajednica bi donijela presudu i potom ga izručila obitelji žrtve da sami nad njim izvrši osvetu.

     No, imamo također i slučaj u Izl 32,19-38 gdje je opisan događaj kad je Mojsije bio nešto dulje na Sinaju, a narod je u međuvremenu napravio zlatno tele i počeo mu se klanjati. Po povratku sa Sinaja Mojsije je planuo bijesom i u srdžbi razbio ploče Za­kona te pozvao na odluku: za Jahvu ili protiv njega. Levijevi sinovi su se svrstali uz Mojsija, a on im je dao ovu zapovijed: “Neka svatko pripaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svoga brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda. Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi.” Iz teksta se vidi kako je i veliki Mojsije bio podložan srdžbi i kako je postupao prema onima koji su se odlučili za drugoga boga.

     Uza sve ovo treba reći da je peta zapovijed doista štitila ljudski život u plemenu i društvu koje nije imalo razrađen pravni sustav. Pa ipak, tek je u kasnijim vremenima peta zapo­vijed dobila svoje dublje, šire i punije značenje, osobito u Novome zavjetu u Isusovoj zapovijedi ljubavi prema bli­žnjemu, pa čak i prema neprijatelju.

     Odgovornost za život

     Peta zapovijed ne samo da zabranju­je ubijanje nego i postavlja temelje za odgovoran život te se na tom tragu sve se više proširuje na razna područja društvenoga, političkoga i vjerskoga djelovanja. Valja istaknuti kako se peta zapovijed treba primjenjivati na razli­čitim razinama društvenoga, osobno­ga i vjerskoga života i u današnjem vremenu. Prije svega na onoj osobnoj razini gdje bi čovjek pojedinac poku­šavao pozitivno prevladati težnju za ubijanjem i mržnjom. Bilo bi u duhu ove zapovijedi potrebno čovjeku po­red sebe dati prostor za život, a sve što bi to dovodilo u pitanje nužno bi bilo odstraniti, jer život je nenadmašna vrijednost koju treba uvažavati, pošti­vati, njegovati i cijeniti.

     U svijesti pojedinca i društva treba probuditi osjećaj i spoznaju da se čo­vjeka može ubiti na različite načine. Tako, ako se nekome uništava dobar glas, neizravno se uništava i njegov život mržnjom, klevetom, ogovara­njem, zavišću, ohološću. Čovjeka se može također dotući i na društveno – etičkoj razini kad se dovodi ozbiljno u pitanje pravo na život, na slobodu i vlastitu sigurnost. I mediji danas mogu ubiti čovjeka krivim informa­cijama ili širenjem neistina. Na ovoj su razini odgovorne i ustanove u društvu i državi koje bi trebale štititi individualna i kolektivna prava lju­di, kako onih nerođenih tako i onih ostarjelih. Time bi pokazivale da su usmjerene na zaštitu života.

     Još je važnija odgovornost za odr­žavanje života, za njegovanje i skrbljenje oko njegovih osnovnih pretpo­stavki. Prije svega, tu su u pitanju ra­tovi, smrtna kazna, ali jednako tako i prekid trudnoće, čime se onemo­gućuje novom živom biću da bude sudionik u životu na ovoj zemlji, te eutanazija. S druge strane, nužno je buditi odgovornost i osjetljivost za održavanje mira među ljudima utvr­đujući neprestano povjerenje među narodima, religijama i kulturama te nastojeći pridonijeti razoružanju u ovome svijetu.

      Treća razina zaštite života dolazi do izražaja u neprestanom pobolj­šavanju životnih uvjeta. Naime, u posljednje vrijeme, barem u Europi, značajno se popravio životni stan­dard. No razvitak tehnike donio je ambivalentne odnose prema životu. S jedne strane poboljšani su društveno-gospodarski uvjeti života, a s druge dolazi do ugroze čovjekova ekološkoga okružja. Sve jasnije dolaze glasovi iz društva i znanosti koji upo­zoravaju da gospodarski rast ne može biti neograničen. Uviđa se da nedo­staje osnovnih sredstava za život, da je život ugrožen pomamom za dobiti te da su temeljna životna sredstva, kao hrana i voda, ozbiljno dovedena u pitanje, da je zrak onečišćen…

Ubijanje nečinjenjem dobra

         Na širokom planu peta zapovijed je postigla svoju aktualnost danas u od­nosu na siromašne i nerazvijene zem­lje. Naime, razvitkom sredstava javno­ga priopćavanja svakodnevno dozna- jemo kako brojni narodi stoje pod te­retom svakovrsne bijede i neimaštine te kako brojni ljudi, žene i djeca umiru od gladi. Tako se posredstvom medija spoznaje i na daljinu bijeda drugoga, ali istodobno raste i odgovornost da se tim ljudima na konkretan način pomogne. Gotovo milijarda ljudi u su­vremenom svijetu pati od neuhranje- nosti, a do 20 posto djece umire prije nego što doživi petu godinu.

     Sve nas to nuka na promišljanje kako je potrebno u duhu pete zapo­vijedi buditi svijest među ljudima i narodima da materijalna dobra na zemlji svima pripadaju i da ih nitko ne smije samo za sebe privatizirati te kako su pojedini narodi odgovorni pomoći drugima osigurati osnovne potrebe.

     U tom duhu potrebno je širiti svijest o nužnosti ostvarivanja ljubavi prema bližnjemu koju je Isus tražio od svojih učenika, ali i od svih dru­gih, pri čemu bi moj bližnji bio čo­vjek u nevolji koji od mene očekuje pomoć i kome mogu i trebam pomo­ći. U duhu ove zapovijedi trebalo bi širiti empatiju prema: siromašnima, bijednima, ugnjetavanima, bolesni­ma, djeci, starcima – zapravo prema ljudima čija su prava ugrožena, a time je i njihov život bio ozbiljno doveden u pitanje.

U duhu pete zapovijedi trebalo bi se prisjećati trećega članka Povelje o ljudskim pravima koji glasi: “Svaki čovjek ima pravo na život, slobodu i sigurnost vlastite osobe.” Nije li to već davno bilo izrečeno u Svetim pismi­ma, ali su kršćani zaboravili na to ili su to u svojoj praksi zanemarili? Bilo je zato nužno da nam drugi skinu prašinu s onoga na što smo pozvani i u Starom i u Novom zavjetu kako bi­smo vidjeli važnost života i pokazali istinsku odgovornost za njega.

     Stoga bi trebalo gajiti načelno strahopoštovanje pred životom, kako pred vlastitim tako i pred životom drugoga. Ubijati se čovjeka može na razne načine i raznim sredstvima: činjenjem onoga negativnoga i neči­njenjem dobra. Već davno je prorok rekao: Tražite život da biste živje­li. Smjela bi se ta ista misao i ovako izraziti: Život je dar i kao dar se treba znati primiti, ali i dalje posredovati. Za taj se dar treba skrbiti i pokazati zrelost u njegovu očuvanju i razvitku. Taj dar se ne smije ubijati nego samo pod Božjim blagoslovom dalje raz­vijati i umnožavati.

Božo LUJIĆ

 

 

 

Ne sagriješi bludno![7]

 

Ako je Sin Božji postao čovjekom, tj. utjelovio se,

onda mi kršćani ne smijemo tijelo prezirati i demonizirati.

No, ujedno ga ne smijem ni precjenjivati

i davati mu važnost veću nego li zavrjeđuje

 

         Šesta Božja zapovijed u svojem izvornom starozavjetnom obliku glasi: “Ne učini preljuba!” Mi je iz školskog i župnog vjeronauka ili iz propovijedi više poznajemo u ovom obliku: “Ne sagriješi bludno!” Razlog tomu je ponajprije u Isusovim rije­čima: “Čuli ste da je rečeno: ‘Ne čini preljuba!’ A ja vam kažem: Tkogod s požudom pogleda ženu, već je s njom učinio preljub u svom srcu.” Iako je i Stari zavjet već zabranjivao bludnost kao takvu, a ne samo preljub (bračno nevjerstvo), ipak Isus ovom svojom rečenicom nedvosmisleno daje do znanja da se u kršćanstvu ne zabra­njuje samo preljub, tj. bludnost koja narušava bračno zajedništvo, nego općenito svaki oblik bludnosti. To u Svetom pismu Novoga zavjeta vidi­mo i na još nekoliko drugih mjesta. Tako apostol Pavao oštro kori zajed­nicu vjernika u Korintu predbacujući im sljedeće: “Općenito se čuje da među vama ima bludnosti, i to takve kakve nema ni među poganima… Nemojte se zavaravati! Ni bludnici,… ni preljubnici,… neće baštiniti kra­ljevstva Božjega. A tijelo nije za blud­nost, nego za Gospodina… Ne znate li da su vaša tjelesa Kristovi udovi? Bježite stoga od bludnosti! Svaki dru­gi grijeh koji čovjek učini izvan tijela je; a bludnik griješi protiv vlastitog tijela. Ili zar ne znate da je vaše tije­lo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je od Boga dan? Ne znate li da ne pripadate sami sebi, jer ste otkupljeni skupom otkupninom.Proslavite, dakle, Boga u svojem tije­lu” (usp. 1 Kor 6).

     U šestu Božju zapovijed spada, dakle, ne samo zabrana preljuba nego svakog oblika bludnosti (mastur­bacija i pornografija, prostitucija i silovanje, lezbejstvo i homoseksuali­zam, incest i sodomija, pederastija i pedofilija, razvrat i bestijalnost) kao i svega onoga što na bludnost potiče(bludne misli, želje i maštanja; nemo­ralne knjige, spisi, novine, časopisi i TV-emisije ili pornografski filmovi; nedolično odijevanje i ponašanje kao i nedoličan rječnik i govor). To po­tvrđuje i Katekizam Katoličke Crkve koji u broju 2336 ovako kaže: “Crk­vena je predaja shvatila šestu zapovi­jed kao onu koja obuhvaća cjelokup­nost ljudske spolnosti.”

     Međutim, blaženi kardinal Alojzije Stepinac nas u svojoj knjizi Propovijedi o deset zapovijedi Božjih opominje da pritom ipak neke stvari razlikujemo: “Dakako da težina grije­ha nije uvijek ista, jer teže griješe oni koji počinjaju preljub negoli obič­ni bludnici. Teže griješe oni koji su međusobno u rodu, teže griješe oni koji griješe protiv naravi kao što su činili besramni stanovnici Sodome i Gomore”, a sv. Toma Akvinski kaže: “Svećenik koji padne (u grijeh blud­nosti) snosi veću krivicu nego laik, a biskup veću nego svećenik.”

     U nekim strujama islamske tra­dicije (npr. kod pristaša aktivnog i ratobornog džihada) predodžbe raja su seksualno obojene. Tako se u toj struji islama, na temelju kuranskih ajeta o dženetskim hurijama (Kur’an 52,20; 55,56; 55,72.74; 78,31-33) tvr­di da će “islamski mučenici” u dženetu (=raj) biti nagrađeni hurijama(=djevice), koje nisu doticali ni ljudi ni džinovi. To je u kršćanstvu neza­mislivo, budući da je sam Gospodin rekao: “Jer o uskrsnuću niti će se že­niti ni udavati, nego će biti kao anđeli Božji na nebu” (Mt 22,30).

     Ponekad nam se kršćanski stav prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti čini prestrogim. Osobito kada se či­taju tekstovi nekih duhovnih pisaca i svetaca stekne se takav dojam. Tako, primjera radi, otac Paolo Segneri, ta­lijanski isusovac iz 17. stoljeća i du­hovni pisac, na jednom mjestu piše: “Kao što je oholost napunila pakao palim anđelima, tako je bludnost na­punila pakao palim ljudima.” Ipak, bez obzira na takav dojam, moramo znati da šesta Božja zapovijed i u naše vrijeme, koje se vrlo liberalno odnosi prema ljudskoj tjelesnosti i spolnosti, i dalje ostaje na snazi. Nedavno sam dobio jednu knjižicu koja nosi vrlo znakovit podnaslov: Ono što je sveti Ivan don Bosco govorio svojim mladi­ma, a što im mi (danas) više ne govo­rimo. U toj su knjižici doneseni govo­ri svetog Ivana don Bosca mladima. Tu svetac vrlo otvoreno govori o ne­kim, danas vrlo nepopularnim tema­ma kršćanske vjere kao što su: smrt, sud Božji, pakao, grijeh bludnosti itd. Međutim, kolikogod odbojne te teme nama danas možda bile, ipak spadaju u temeljne teme kršćanske vjere pa o njima moramo i u naše vrijeme raz­mišljati. Mnogi ispovjednici se žale kako danas rijetko tko u sakramentu svete ispovijedi spomene da je blud­no sagriješio. Mnogi to danas više i ne smatraju grijehom pa sukladno tome i ne ispovijedaju grijehe blud­nosti. Dio krivice za to snose i sami svećenici i vjeroučitelji koji o tema­ma tjelesnosti i spolnosti rijetko ili gotovo nikako ne govore.

     Smatram da nije dovoljno ostati tek na razini zabrane. Potrebno je i objasniti zašto je nešto zabranjeno. Prema kršćanskom shvaćanju ljudska spolnost ima sasvim (od Boga) odre­đenu svrhu. Ta svrha svakako nije zasebe izolirani užitak nego se ona sa­stoji u iskazivanju ljubavi zakonitom bračnom partneru i tijelom i u podi­zanju potomstva. Ako se tu smije go­voriti o spolnom užitku, onda samo unutar legitimne bračne zajednice poštujući bitne svrhe spolnih čina i ne povrjeđujući krepost čistoće. Crk­va naučava da se samovoljno služenje spolnoj sposobnosti izvan normalnog bračnog čina općenja bitno protivi njezinoj svrsi za koju je od Boga stvo­rena. Kada čovjek postupa drugačije, on zapravo ne priznaje Boga Gospo­darom, jer kaže nam apostol Pavao: “Ne znate li da ne pripadate sami sebi?” (1 Kor 6). Ako ja pak ne pripadam sa­mom sebi, onda ja i ne smijem postu­pati sa svojim životom kako se meni mili, nego kako to od mene Bog traži. Sv. Hildegarda od Bingena, crkvena naučiteljica, bludnost smatra nekom vrstom idolopoklonstva, jer čineći grijeh bludnosti – u bilo kojem nje­govom obliku – čovjek ne vrši voljuBožju nego svoju volju ili bolje reče­no svoju samovolju. Time od samoga sebe čini idola kojemu se klanja.

     Da bi se čovjek mogao uspješno boriti protiv duha bludnosti, potreb­no je ponajprije uvježbati se u kre­posnom životu. Krepost kojom se najuspješnije borimo za odgovoran i zreo odnos prema tijelu i seksualno­sti zove se čistoća. Katekizam Kato­ličke Crkve u broju 2339 pojašnjava: “Čistoća zahtijeva gospodstvo nad samim sobom, što je odgoj za ljud­sku slobodu.” Živjeti dakle u “slobodi djece Božje” znači gospodariti nad sa­mim sobom. Stoga sv. Augustin kaže: “Tko pobijedi drugoga, taj je snažan, a tko pobijedi samoga sebe, taj je do­ista moćan.” A vrlo poučno nam i bi. Alojzije Stepinac govori: “Znamo da dar svete čistoće nosimo ‘u glinenim posudama’ i da je pao mudri Salomon, jaki Samson i sveti kralj David. A mi nismo prema riječima svetog Je­ronima ni mudriji od Salomona, niti jači od Samsona, niti svetiji od Davi­da. Svatko dakle može pasti.” Sv. Josemaria Escriva u svojoj knjižici Put piše: “Kako bi sačuvao svoju čistoću sveti se Franjo valjao po snijegu; sveti Benedikt je skočio u trnje; sveti Ber­nard se bacio u ledeno jezero… – A ti? Što ti činiš (da sačuvaš čistoću)?” Kada je u pitanju ljudsko tijelo i čovjekova spolnost, nužno je dakle da čovjek uloži napor, da se bori sa samim sobom i s napastima ako želi polučiti uspjehe i voditi život ure­đene spolnosti, tj. ćudoredan spolni život. No, ta borba nije sama sebi svr­hom. Uspjeh na području spolnosti, osim već spomenute slobode djece Božje, donosi i mnoge druge blago­tvorne posljedice po čovjeka kao npr. jačanje volje i učvršćenje karaktera. Ponovno nam i tu progovaraju sveci: “Neokaljana čistoća koju je čuvao ci­jeloga svojeg života učinila je da apo­stol Ivan pod križem ostane stamen i čvrst. Drugi su apostoli pobjegli od Golgote; on je pak ostao. Stoga ne zaboravi da krepost čistoće jača ka­rakter čovjekov” (Josemaria Escrivia, Put). Potrebno je ujedno znati da jesvaki kršćanin, bez izuzetka, pozvan na čistoću. Sveti Ambrozije Milanski zato kaže: “Tri su oblika čistoće: jed­na je bračna, druga udovička i treća djevičanska” (De Viduis). Oženjene osobe pozvane su živjeti bračnu či­stoću; ostali (redovništvo, svećenstvo i udovice) pozvani su živjeti čistoću u uzdržljivosti (od spolnih čina).

     Sv. Ivan Kasijan, razmatrajući o duhovnom boju s osam glavnih stra­sti u čovjeku, tvrdi da se prema otačkoj predaji drugi nutarnji boj vodi s duhom bludnosti. Vodi se svaki dan i ljući je i dulji od drugih bojeva. Vrlo su rijetki potpuni pobjednici. A boj počinje s prvom zrelošću i ne prestaje prije pobjede nad ostalim strastima. Među najuspješnija sredstva borbe na ovom području ubrajaju se slje­deće stvari: upoznati samoga sebe, voditi pokornički život, postiti, ob- državati Božje zapovijedi, vježbati se u kreposnom življenju, biti ustrajanu molitvi, redovito se ispovijedati, čitati Bibliju i dobro duhovno štivo, prakticirati tjelesni napor (npr. ruč­ni rad). To sve je doista potrebno, jer “duh je istina voljan, no tijelo je slabo” (Mt 26,41). Potrebno je toga postati/biti svjestan!

     Kod svetog Franje Asiškog nala­zimo jedan izrazito simpatičan, ali ujedno i vrlo precizan izraz za ljud­sko tijelo. On tijelo naziva “brat ma­garac”. Za razliku od tadašnjih ka­tara, krivovjeraca onoga vremena, koji su tvrdili da je tijelo u sebi zlo, Franjo suprotstavlja duboko biblijski pogled na tijelo imajući na umu da je Bog sve stvorio i da Biblija nekoli­ko puta na prvoj stranici ponavlja “I vidje Bog da je dobro” (usp. Post 1). Svoje pozitivno gledanje na ljudsku tjelesnost sveti Franjo osobito crpi iz otajstva Utjelovljenja. Ako je Sin Božji postao čovjekom, tj. utjelovio se (“I Riječ je tijelom postala”), onda jakao kršćanin ne smijem tijelo prezi­rati i demonizirati. No, ujedno ga ne smijem ni precjenjivati i davati mu važnost veću nego li zavrjeđuje. Sv. Franjo se služi duboko familijarnim izrazom “brat” kada govori o tijelu. Brat je netko tko ti je blizak, s kim si duboko povezan, koga ljubiš i poštu­ješ. Međutim, sveti Franjo zna ujedno da smo mi ljudi u Adamu i Evi pali, a i osobno svojim grijesima ranjeni i da nam ne polazi za rukom uvijek držati tijelo pod kontrolom. Zato on uz riječ brat nadodaje riječ magarac. A znamo kakva je magarac životinja: često vrlo koristan, jer nosi za nas teške terete (zbog toga ga se ponegdje kod nas i naziva tovarom), ali ujed­no zna biti iznenađujuće tvrdoglav. Tako i ljudsko tijelo. Iskusio je to već i sveti Pavao pa je uzdisao: “Jadan ti sam čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela?” (Rim 7,24). Franjin izraz je doista jedna od naj­ljepših slika za ljudsko tijelo. Ono je čovjeku korisno. Štoviše, čovjek uop­će i jest čovjek jer nije čisti duh nego je i tijelo. Anđeli u nebu razlikuju se od nas ljudi upravo po tome što su čisti duhovi, što nemaju tijela. Ipak, tije­lo se zna, ako ga čovjek ne stavi pod samar Božjih zapovijedi i kreposnog življenja, i oteti kontroli, na neki način osamostaliti i zagospodariti nama.

     Jedno od najljepših razmišljanja o odnosu čovjeka prema svojoj tjeles­nosti nalazimo kod pustinjskog sveca Ivana Sinajskoga koji ovako mediti­ra: “I prije negoli tog svojeg prijatelja (=tijelo) svežem, on se već oslobodio;i prije negoli ga osudim, već sam se s njim izmirio; i prije negoli ga kaznim, postanem mekan. Kako li samo mogu nadvladati ono što po prirodi stva­ri ljubim? Kako se mogu osloboditi onoga s kojim sam za cijelu vječnost povezan? Kako da uništavam onoga koji će sa mnom uskrsnuti? Koje ar­gumente da upotrijebim protiv ono­ga što po prirodi ima sve argumente protiv mene na svojoj strani? Vežem li ga postom, dok istodobno svojega bližnjega osuđujem, već sam mu se predao. Nadvladam li ga tako što ću prestati osuđivati (bližnje), uzdigne se moj ponos, a ja mu (tijelu) ponovno trčim u zagrljaj. Ono (tijelo) je isto­dobno oboje: potpora i protivnik, po­moćnik i neprijatelj, tješitelj i izdajnik. Ako za njega previše skrbim, ono mi najavi borbu; ako ga izmučim (pos­tom, pokorom, nesanicom) ispadne iz ravnoteže; ako je neprestance sito, postane nepristojno; a ako mu zadam udarce, ne podnosi ih. Ako ga povri­jedim, više nemam nikoga s kim bih mogao steći krepost. Isto grlim i od istoga ujedno bježim. Kakva li je to tajna koja me okružuje? Koja li je svr­ha takvog spoja? Kako je moguće da sam samome sebi u isti mah i prija­telj i neprijatelj? Daj, objasni mi to ti, moj životni suputnice, ti moja prirodo (misli na svoje tijelo)…”

     Ovo razmišljanje sam namjerno ostavio s otvorenim završetkom, jer će se uvijek iznova pred nama i otva­rati pitanje naše tjelesnosti i spolno­sti na koje trebamo pružiti kršćanski odgovor vjere.

Fra Pavo FILIPOVIĆ

 

Ne ukradi![8]

 

Dvije su temeljne vrste krađe:

krađa koja se sastoji u nezakonitom oduzimanju

i krađa koja se sastoji u nedavanju,

i uskraćivanju svojeg suviška

 Ne uzdaj se u blago krivo stečeno,

ono ti ništa neće koristiti

u dan nesreće.

(Sir 5,8)

 

         Sedma Božja zapovijed zabranju­je nepravedno uzeti ili zadržati dobro bližnjega i nanijeti štetu bližnjemu u njegovim dobrima na bilo koji način (KKC 2403). Pozitiv­no tumačenje zapovijedi podrazumi­jeva da svaki čovjek ima pravo na pri­vatno vlasništvo koje stječe pošteno i čestito svojim radom, nasljedstvom, kupovinom ili darom.

     Važnost obdržavanja ove zapo­vijedi tumači nam samo Sveto pi­smo. Tako se u Starom zavjetu na­lazi mnoštvo propisa i kazni koje se odnose na stvari, vlasništvo, kra­đu, zakidanje plaće i dr.: “Nađe li se ukradeno živinče živo u njegovuvlasništvu – goveče, magare ili koja glava sitne stoke, treba ga platiti dvo­struko” (Izl 22,3) ili: “Nemoj zakidati jadnog i bijednog najamnika… svaki dan daj i mu zaradu prije nego sunce zađe. Tako neće na te vapiti Jahvi i nećeš sagriješiti” (Pnz 24,14-15). Po­gledajmo sada neke biblijske primjere krađe i njezinih kobnih posljedica za kradljivca i za sve one koji su s njim na bilo koji način povezani.

 

     Nesretni Akan i krađa u Jerihonu

 

         Stari zavjet donosi jednu vrlo zanim­ljivu pripovijest o tome kako ukrade­no nema blagoslova Božjeg. Dok su se Izraelci držali zapovijedi Božjih – osobito u ovom prizoru zabrane da se pojedinac nauštrb zajednice bogati na tuđemu – njegovi su vojnici imali uspjeh u ratu s neprijateljskim naro­dima. Tako je snažni i utvrđeni grad Jerihon pao bez ikakve borbe, samo na zvuk svećenikove trube. Zlato, srebro, razni metali i sve druge dra­gocjenosti koje su Izraelci zatekli kod osvojenih trebale su biti posvećene te se čuvati u riznici na dobrobit svega naroda. Međutim, netko od Izraelaca bijaše neposlušan zapovijedi Božjoj, za nečim se polakomio i nešto ukrao pa se pritajio. Ne bi se to ni otkrilo da se nije dogodilo zlo. Jošuini ratnici išli su na grad Aj da ga osvoje. Bio je to manji gradić s mnogo manje lju­di negoli Jerihon pa se očekivalo da će pasti “k’o od šale”. Ipak, već pri prvom napadu dogodio se neuspjeh i gubitak Izraelaca. Nije im bilo ja­sno zašto odjednom nemaju uspje­ha. Međutim, netko se dosjeti da bi moglo biti riječi o krađi, a ono što je ukradeno, kaže sv. Pismo, “ukleto” i “prokleto” je, tj. nema Božjeg blago­slova. I doista, “nakon temeljite pre­trage: pleme po pleme, rod po rod, obitelj po obitelj, čovjek po čovjek” (R. Perić) nađe se krivac: Akan. Tog Akana onda dovedoše Jošui, a on prizna: “Zaista, ja sagriješih Jahvi, Bogu Izraelovu, i evo što sam uči­nio: vidjeh u plijenu lijep šinearski plašt, dvije stotine srebrnjaka i zlatnu šipku vrijednu pedeset srebrnjaka, pa se polakomih i uzeh sebi. Eno je sve zakopano usred moga šatora …” (Još 7,20-21). Kazna koja mu je usli­jedila bijaše kamenovanje u dolini Akor (dolina nevolje).

     Džeparoš i prodana duša–Juda Iškariotski

         Sveti Ivan Evanđelist za Judu piše da je bio “kleptes” (kradljivac). Imao je odakle krasti jer gaje sam Isus postavio blagajnikom zbora apostola. Što bi se skupilo na Isusovim putovanjima na kojima je on propovijedao riječ života, ozdravljao sve bolesti u naro­du i oslobađao od zloduha, stavljalo se u zajedničku blagajnu nad kojom je Juda imao nadzor. Očito da Juda nije mogao odoljeti napasti krađe pa je pomalo “klepao”, kraduckao iz zajedničke kesice. Jednom zgodom su Filip i Ivan ustanovili da se u kesici nalazi 200 denara (Iv 12,6). Ako je poslije toga bilo manje, a nije se ništa kupovalo, naravno da se Juda lako razotkrio.

     Jednom zgodom je Marta iz Betanije, Lazarova i Marijina sestra, izva­dila libru prave dragocjene nardove pomasti da pomaže Isusa. Ivan dalje ovako izvještava: “Nato reče Juda Iš- kariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: ‘Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i to razdijelilo siromasima?’” (Iv 12,4-5). Isti Ivan malo dalje tvrdi: “To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siro­maha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.” Rekao je, dakle, da je bolje bilo prodati pomast pa dati je si­romasima, a u stvari mu se živo “fuć­kalo” za siromahe. Htio je on da u kesici bude više šekela da on ima otkuda klepiti. Zato dominikanac Girolamo Savonarola (1452-1498) i kaže: “Da­kako, kad se blago ne posjeduje, lako ga je prezreti; ali kad ga se posjeduje, teško je ne ljubiti ga” (O jednostavno­sti kršćanskog života). A kad se srcem čovjek veže za blago, onda stvar uzme maha i nema kraja čovjekovoj pohle­pi. Upravo to se dogodilo Judi. Valjda mu nije bilo dosta što je potkradao su­braću i Isusa pa je otišao glavarima i starješinama i ponudio im da im Isusa proda i izruči: “Što ćete mi dati i ja ću vam ga predati? A oni mu odmjeriše trideset srebrnjaka” (Mt 26,15). I uze Juda 30 srebrnjačića za cijenu Nepro­cjenjivoga. Tako on postade “prodana duša” jer je svoju dušu đavlu prodao za sitne pare.

     Krađa ima mnogo lica

      Različita su lica krađe. Ukrasti se može na mnogo načina. Međutim, dvije su temeljne vrste krađe: krađa koja se sastoji u nezakonitom oduzi­  manju i krađa koja se sastoji u nedavanju, tj. uskraćivanju svojeg suviška: “Suvišak kršćanin ne smije zadržati, nego ga mora darovati siromasima” (Girolamo Savonarola). Tko se, da­kle, ograniči na to da poštuje tuđe vlasništvo, da u nj ne dira, to ne znači da obdržava Božju zapovijed.

     Izravna krađa, namjerno zadrža­vanje pozajmljenih stvari, varanje u trgovini, uskraćivanje zaslužene pla­će, nepravedna isplata plaća, nezako­nito povisivanje cijena, utaja poreza, neplaćanje društvenih i javnih uslu­ga, korupcija, krađa identiteta, krađa djece, trgovina robljem … – sve je topostalo “kruh naš svagdanji”. Zapa­njujuće je to da su takve stvari posta­le prihvatljive u našem društvu. Što je nekada bilo nezamislivo, danas je normalno. U svakom narodu pa tako i u našem postoje specifični oblici po­vrede sedme Božje zapovijedi.Učesta­la rečenica među našim svijetom je: “Svi kradu, zašto bih samo ja bio bu­dala?” ili se za onog tko se “nahapao” kaže: “Čovjek se snaš’o.” Pojedini političari pod različitim domoljub­nim parolama koriste svoju političku moć isključivo za samoprobitak i bo­gaćenje, nerijetko prodajući zemljište i ostale prirodne resurse pojedincima ili stranim državljanima, kao da su oni vlasnici svega što smo baštinili od Boga i predaka.

     Specifičan vid kršenja sedme Bož­je zapovijedi kod nas odnosi se na radničku i socijalnu dimenziju. Na­ravno, taj problem nije nov i on po­stoji i u drugim narodima, ali je kod nas postao svjetonazorom. Dvadese­to stoljeće obilježeno je socijalnim i radničkim problemima, o tome nas na poseban način podsjećaju encikli­ke papa, počevši od Leona XIII. i Rerum novarum (1891) pa sve do zadnje socijalne enciklike bivšeg pape Benedikta XVI. Caritas in veritate (2009). Pape ističu u svim enciklikama da je glavni uzrok svih socijalnih proble­ma nepoštivanje moralnog zakona u društvu koje se od Boga udaljilo. Posebno papa Ivan Pavao II. osuđu­je potrošački mentalitet i pretjeranu težnju za imanjem. Do dana današ­njega su ostale upečatljive njegove prijetnje sudom Božjim sicilijanskoj mafiji u agrigentskoj dolini 1993. Isti papa ističe kako postoji prevelik jaz između bogatih i siromašnih, bogate zemlje iskorištavaju prirodne resurse siromašnih zemalja, što je krađa u in­ternacionalnim razmjerima.

Krasti Bogu dane

         Filozofija i naše životno iskustvo nas uče da je vrijeme nepovratno. Kada vrijeme istekne, prođe, iscuri, poprav­noga više nema, jer vrijeme nepovratnoodlazi, a o onome što smo u vremenu napravili ovisi naš usud, a nerijetko i usud drugih. I sama nas Biblija rije­čima psalmista poučava o važnosti vremena kada kaže: “Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.” Gubitak vremena gori je od bilo kojeg drugog gubitka, govorio je Anthony Grafton, a dominikanac Domenico Calva iz Pise kaže: “Raz­bacivanje vremenom je grijeh.” Na­žalost, za mnoge ljude vrijeme nije drugo od onog što pokazuju kazaljke njihova zidnog sata. Napoleon Bonaparte je o takvima napisao: “Postoje lopovi koje zakoni ne kažnjavaju, a ipak ljudima kradu ono najvrednije: vrijeme.” Zahvaljujući lošoj politici u našoj zemlji, manjkavom odgoju u školama i zapuštenom odgoju u obiteljima, mnogi mladi su bez po­sla i “kradu Bogu dane” u kafićima, kockarnicama, kladionicama dok su polja, njive i vrtovi obrasli korovom. Sedma Božja zapovijed potiče nas i na rad. Davno su crkveni oci ustvr­dili da je “dokolica izvor svih zala” pa tako može poticati i na krađu. Sv. Pavao nam jasno i odrješito poruču­je: “Naređujemo vam, braćo, u ime našega Gospodina Isusa Krista, da seklonite svakog brata koji besposlici i ne slijedi predaju koju ste primili od nas… ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i da­nju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo bijaše naša zapovijed: tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima za­povijedamo i zaklinjemo ih u Gospo­dinu Isusu Kristu neka s mirom rade i svoj kruh jedu” (2 Sol 3,11).

     Ipak, što učiniti ako mladi nisu krivi za redove na biroima i pomanj­kanje radnih mjesta? Na to se može reći da se rad ne ostvaruje samo na “radnom mjestu”. Zauzetost u kući i oko kuće, za knjigom, u polju i u crk­venoj zajednici mogu također postati “radnim mjestima”. A svaki čestit i pošten rad Bog će nagraditi.

     Restitucija stvari–ukradenoi oduzeto vratiti

         Ono što je ukradeno treba – na ovaj ili onaj način – vratiti! I kao što čovjek nađe mnogo načina da ukrade, takomože naći i mnogo načina da ukra­deno ili nepravedno oduzeto vrati. Tako je, primjera radi, jedan krad­ljivac u nekom kraju obio i opljač­kao jednu crkvu. Kada se dozvao u pamet, pokajao, obratio, promijenio život, napustio loše navike, savjest mu prigovori i on se sjeti zla što ga je učinio. Odluči svake nedjelje ići na misu u tu crkvu i ubacivati pozamaš­nu lemozinu.

     Polazeći od enciklike Rerum novarum ponovno bi se trebalo postaviti i pitanje oduzete imovine u našim kra­jevima u vremenu vladavine totalitarističkih režima, osobito komunizma. Takvi predmeti u korist određenih pojedinaca svjesno ulaze u rubriku “zastara”. Mnoga osobna i crkvena imovina još nije vraćena izvornim vlasnicima. “Res clamat dominum”, kaže jedna stara poslovica: “Stvar vapije za svojim gospodarom”.

     Eksploatacija šuma i ruda, bes­pravno korištenje voda postaje naša svakodnevica, a sve u svrhu “općeg dobra”. Za neznatan novac obma­njuje se siromašni narod koji prodaje vlastite posjede za gradnju elektrana, odlagališta smeća, cesta itd. O korup­ciji da ne govorimo. Postalo je besmi­sleno prijaviti se na neki natječaj, učiti za ispit, očekivati da će vas primiti u bolnicu bez da se malo “pogura”. Na ulazu u jednu našu opću bolnicu piše: “Ovdje nema korupcije”, a javna je taj­na da kirurzi imaju cjenik operativnih zahvata. Ne dao Bog bolesti sirotinji!

     Politika banaka također nam ne ide na ruku, kamate su postale previsoke. Sve više mladih ljudi je u dugovima. Prema posljednjim anketama koje su rađene na području BiH, većina po­pulacije je u minusima na svojim ra­čunima. Donedavno svjetski primjer hipotekarnih kredita zbog kojih ljudi preko noći ostaju na cesti zbog pre­velikih dugova, postao je stvarnost i kod nas. Naravno da onda država i cjelokupno društvo otvaraju prostor za kršenje ove zapovijedi. Osim ma­terijalne krađe, postoje i one, možda puno prikrivenije (također zastuplje­ne kod nas) jer se rijetko imenuju pravim imenom: krađa dobrog glasa, krađa intelektualnog vlasništva, kra­đa Bogu posvećenog dana itd. Tko ima pravo narušiti ugled drugoj oso­bi, ukrasti nečiju misao i prodavati je kao svoju, oduzeti čovjeku nedjelju, dan posvećen Bogu i svojoj obitelji? Ivan Marija Vianey, župnik arški, kaže: “Ja znam da dva puta čovjeka vode u sigurno siromaštvo, jedan je ne ići k svetoj misi nedjeljom, a dru­gi je uzimati tuđe.” Nažalost, mnogi, posebno mladi, sve više izostaju sa svetih misa.

     Naravno da nije ista težina gri­jeha kada se ukrade veća ili manja svota novca ili veća ili manja stvar, kada ukrade siromah i bogataš, gla­dan i sit, ali za sve vrijedi isto pravilo sv. Augustina: “Grijeh se neće opro­stiti ako se ukradeno ne vrati ako se može vratiti.”

Mirela PRIMORAC

 

 

 Ne reci lama svjedočanstva![9]

Osma Božja zapovijed ukazuje na praksu

govora i djelatnosti u kojima se istina,

i istinito svjedočanstvo namjerno

zapostavlja ili pak izravno iskrivljuje

 

         Osma Božja zapovijed Ne svje­doči lažno na bližnjega svoga (Post 20,1-21; Pnz 5,6-21) pripada redu vrlo jasnih i preciznih zapovijedi. Svojom kratkoćom i sažetošću ona očituje u čemu se sastoji bit zapovijedi/zabrane kao takve: za­povijed mora biti kratka te time jasna i razumljiva da bi imala učinak. To ipak ne znači da je ideal neke zapovijedi/zabrane njihova kratkoća već njihova jasnoća, odnosno razumlji­vost. Kratkim izričajem Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga odnosno Ne reci lažna svjedočanstva zapravo se ukazuje na praksu govora i djelatno­sti u kojima se istina, tj. istinito svje­dočanstvo namjerno zapostavlja ili pak izravno iskrivljuje.

     Promatrajući sam izričaj ne svje­doči lažno već na prvi pogled možemo primijetiti da je ovdje riječ o lažnom izričaju o nekom i to na sudu. Krenimo, stoga, od svjedočanstva na sudu: svjedočanstvo se uvijek govori pred nekim, tj. pred trećom ili više osoba o nekoj drugoj, konkretnoj osobi ili pak općenito situaciji. Govoriti o nekom krivo, tj. lažno svjedočiti znači na­mjerno dopustiti da se dotičnog ne­pravedno kazni i time unesreći za či­tav život. Lažno je svjedočenje, stoga, u svim civilizacijama potpadalo pod teške oblike prijestupa te se samim time tako i kažnjavalo. Naime, lažno se svjedočanstvo ne događa slučajno. Čovjek ne upada u grijeh lažnog svje­dočenja kao što je to slučaj kod nekih ostalih grijeha (primjerice 6. Božja zapovijed). Ovaj se prijestup lažnog svjedočenja redovito događa svjesno islobodno u namjeri da se nekom na­čini šteta. I k tome velika šteta. U tom smislu, pojam lažnog svjedočenja, ili laganja o nekom, ne mora se odnositi isključivo na instituciju suda, odno­sno sudski proces. Ta je poražavajuća praksa nadaleko prisutna u našim svakodnevnim životnim situacijama u kojima se o drugom govori, piše ili pak prepričava lažno, s namjerom da se našteti njegovu dobru glasu.

     Ovome valja pridodati i pasivni vid prilikom kojeg se šutke odobrava la­ganje o nekome ne suprotstavljajući se tome. Izričaj koji u potpunosti odgo­vara ovome o čemu promišljamo jest kleveta (“Lažna glasina o kome, koja se širi sa zlom namjerom” Rječnik hrv. jezika). U tom smislu zapovijed ne svjedoči lažno na bližnjega svoga možemo još posuvremeniti izričajem koji je ovom u potpunosti identičan te glasi Ne klevetaj. Taj pak – od nas posuvremenjen – kao da traži svojevrsnu nadopunu u smislu ni pod koju cijenu i ni u kojim okolnostima ne klevetaj. Ako smo lažnim svjedočenjem pred sudom stavljeni u opasnost da drugog nepravedno osudimo, ovdje to isto činimo s malom razlikom jer je u pi­tanju (samo) njegov dobar glas. Me­đutim, posljedice i pritom mogu biti nesagledive. Upravo na tu činjenicu izvrsno ukazuje i njemački izričaj Rumord koji se odnosi na ‘tešku javnu klevetu pogubnu za nečiji dobar glas’. Pravo na dobar glas pripada redu te­meljnih ljudskih prava što, čini se, če­sto zaboravljamo te preko njega olako prelazimo kada su drugi u pitanju.

     Ono što ovu zapovijed također po­sebno očituje u krugu ostalih u Dekalogu jest autoritet Onog koji ju izda­je. Štoviše, ona sama je autoritativna, zbog toga što je prevažna u regulira­nju ljudskih odnosa te se u tom smi­slu bez nje jednostavno ne može niti smije. Autoritet zasigurno biva veći jer dolazi od Boga. Stoga, zapovijedi poput ove kao uostalom i čitav moral, ne mogu i ne smiju biti svedene tek na savjet te biti predmetom pukog oda­bira, poput bontona, odnosno lijepog ponašanja. One radi svoje važnosti u sebi uvijek sadrže određenu dozu imperativa – nužnosti. Ne reci laž­na svjedočanstva jednostavno treba poštivati ne pitajući se je li to sada i ovdje oportuno i korisno. Štoviše, poštivati ovu zapovijed poput osta­lih u Dekalogu znači prihvaćati je bez zahtjeva za dodatnim pojašnja­vanjima i opravdanjima. Univerzalne zapovijedi poput ovih treba prihva­ćati sa stavom da se one jednostavno moraju poštovati ‘bilo to u zgodno ili nezgodno vrijeme’. To je bit svake zapovijedi/zabrane. Inače, u suprot­nom, ona gubi smisao.

     Daljnje pitanje koje se nameće prilikom razmatranja ove zapovijedi tiče se principa koji se njezinim nepo­štivanjem krši na jednoj, te karaktera neke osobe koja to kršenje izvodi, na drugoj strani. Ono, naime, o čemu ovdje govorimo jest pitanje motiva. Osim što je ponovo bitno religiozne naravi, pitanje motiva dotiče i bitno antropološko, općeljudsko područje. U tom smislu, možemo sebi postaviti pitanje: jesmo li u poštivanju ove za­povijedi više vođeni motivom da ne kršimo princip, tj. normu ne lagati ili nam je pak pri tome pred očima karakter vlastite osobnosti koji će iz zapostavljanja tog principa proizaći. Drugim riječima, je li dovoljan razlog ne kršiti zapovijed o laganju taj što je to grijeh, zlo i slično ili pak također i taj da ćemo mi sami biti označeni kao lažljivci, prvotno u odnosu prema sa­mima sebi, a onda i prema drugima?Odgovor se zasigurno krije i u jed­nom i u drugom elementu. Ovo je pi­tanje, dakle, utoliko važno jer očituje i druge bitne aspekte onog što nazi­vamo ljudskim moralom, budući da upravo u moralnom području čovjek raste i pada ponajprije u vlastitim očima, a onda i nadalje. Stoga, dodat­ni motiv u poštivanju ove zapovijedijest, dakle, osobina koja se pripisujenašoj osobnosti/karakteru s obzirom na njezino (ne)poštivanje: iskren i dosljedan ili pak lažac i prijetvornik jesu osobine koje iznimno mnogo ‘govore’ o karakternoj crti neke oso­be te koje nas dodatno motiviraju u poštivanju ove zapovijedi.

     Laž se općenito odnosi na povredu povjerenja. Na ovoj se zapovijedi, iz­među ostalog, mjeri stupanj povjere­nja kojeg imamo prema nekoj osobi. Što smo s nekom osobom povezaniji (u intimno-prijateljskom i dr. smislu), tim više ćemo biti oprezniji da joj ne lažemo, a pogotovo da ju ni u kojem slučaju ne klevećemo, o njoj ne go­vorimo lažna svjedočanstva. Samim time ova se zapovijed pokazuje iznim­no važnom upravo u odnosima do kojih nam je stalo i od kojih živimo. Jer, već i ‘male’, ‘sitne’ laži (iako takve ne postoje, jer laganje je uvijek iskrivljavanje istine), mogu narušiti naše in­timne odnose. Tko razvije naviku na svakodnevne sitne laži prema vlastitoj supruzi, prijatelju…, taj će vremenom olako upadati i u one veće, značajnije. Stoga, zapovijed ne laži pretpostavlja koliko smo prema drugima povjerlji­vi odnosno nepovjerljivi. Naime, za­služiti povjerenje jest nešto iznimno bitno. Drago nam je kada kod nekog steknemo povjerenje, budući da smo u to uložili trud. Znamo to iz iskustva: povjerenje se stječe teško i dugotraj­no, ali se može i brzo izgubiti. Ono se redovito gubi upravo u laži i drugim oblicima prijevare. Stoga mi zahtijeva­mo od onih s kojima smo povezani da prema nama budu iskreni i, dosljedno tome, da nam ne lažu. Isto to trebamo činiti i mi prema njima. Ako krenemo već od toga, na dobrom smo putu da ovu prevažnu Božju zapovijed počne­mo ozbiljno shvaćati.

Stjepan RADIĆ

 

 

 Ne poželi tuđeg ženidbenog druga![10]

 Život može i mora da donosi

bezbroj različitih mogućnosti,

pa i to da veza ne mora uvijek funkcionirati,

da ljudi nisu baš uvijek i u pravilu sretni,

ali to ne daje nikome za pravo

da krade tuđu sreću

         Najpoznatija parabola Staro­ga zavjeta, ona o siromašnoj ovčici, prema Drugoj Samuelovoj, bila je upućena obljubljenom i slavnom židovskom kralju Davidu. Prorok Natan kralju priča o dva čo­vjeka: o bogatašu koji je imao ova­ca i volova u izobilju i o siromahu bezbroj različitih mogućnosti, pa i to da veza ne mora uvijek funkcionirati, da ljudi nisu baš uvijek i u pravilu sretni, ali to ne daje nikome za pravo da krade tuđu srećusa samo jednom ovčicom o kojoj je brinuo kao o vlastitoj kćeri. I kako to biva često u životu, bogataš ukrade siromahu tu jednu jedinu njegovu ovčicu i pripremi je svojemu gostu. David se upecao i na priču reagi­ra s jednakom količinom strasti za pravednost, žestoko se rasrdivši na toga čovjeka, – “smrt je zaslužio čo­vjek koji je to učinio” – kao što je i s jednakom strašću počinio preljub i ubojstvo kako bi preljub sakrio. Vrhunac čitavog slučaja dosegnut je u prorokovim optužujućim riječima: “Ti si taj čovjek!”, koje raskrinkavaju Davida kao kradljivca tuđe žene, kao silnika nad stranim plaćenikom Urijom Hetitom i kao njegovog ubojicu.

     Pogledajmo sada detaljnije kako se David ponio, u čemu je sve pogriješio i kako je uspio u samo nekoliko kora­ka prometnuti se od miljenika Božje­ga, koji je u zanosu Bogu pjevao psal­me, do preljubnika, spletkara i uboji­ce. Odnosno, zašto se kralju Davidu činila vrjednija ljubav prema ljepoti tuđe žene od života njezinog muža?

     Prema shvaćanju njemačkog fi­lozofa Roberta Spaemanna postoje dva svojstva, tj. dva fenomena, koja uzrokuju sljepilo za vrednote, za ono što je jedino ispravno i dobro u tom trenutku. Prvo svojstvo je tupost, a primjer za to navodi nam Stari zavjet u pripovijesti o Ezavu koji je svoje pravo prvorođenog prodao Jakovu za jednostavnu kašu od leće. Tupoglavom Ezavu učinilo se u trenutku kad je bio gladan važnije utažiti glad, nego misliti na apstraktnu i blijedu veličinu prava prvorođenog. Ezav tako zbog svoje tuposti nije bio spre­man prosuditi o pravoj hijerarhiji vrednota. U Davidovom slučaju riječ je o sljepilu za vrednote uzrokova­nom strašću, ali da ne bi bilo zablude, riječ je o sljepilu kojega je on bio svje­stan, jer u suprotnom ne bi sve učinio da sakrije svoj prijestup. Toliko je za­nesen strašću prema Bat-Šebi da nje­zinog muža šalje na položaj u ratu na kojem će sigurno izgubiti život. Zbog “ljubavi” prema Bat-Šebi ne vidi pod­lost kojom ubija svoga ratnika, a da ne govorimo o njegovom kukavičlu­ku: dok su mu vojnici u ratu i ginu za njega, on šeće po krovu svoje palače i gleda lijepe žene.

     U određenom smislu strast nam omogućuje da prepoznamo vrijedno­snu kvalitetu nečega, ovdje konkretno Bat-Šebinu ljepotu. Složit ćemo se da život bez strasti nije dobar život. Ako se netko ne može razbjesniti zbog ne­pravde, to je zato što mu nešto bitno nedostaje. Međutim, unatoč tome što nam strast može otkriti vredno­tu, ona nam istovremeno iskrivljuje proporcije vrednote, pa ne možemovidjeti pravu hijerarhiju vrednota, te tako onaj tko djeluje iz strasti ne radi zbog vrednote nego da nametne svoj sebični pogled na stvarnost. Ljubav koja nam daje da otkrijemo vredno­tu drugoga čovjeka, njegovu ljepotu, nešto je što nas obuzima. Ipak, Bat-Šebina ljepota bila je poznata i nje­zinom mužu, a razlog zašto bi tu lje­potu trebao dobiti David, a ne Urija nije to što je Bat-Šeba lijepa nego što kralj smatra da je mora imati on, a ne Urija Hetit (R. Spaemann). Od požu­de preko preljuba kao krivotvorenja ljubavi – na hebrejskom preljub zna­či krivotvorenje – do ubojstva, David sramoti svoj izbor i svoj poziv, te sa­mim tim i svoju vjeru u Boga koji ga je izabrao. Zbog svojih grijeha pada pod udar božanskoga gnjeva, a oproštenje zadobiva pokajanjem.Deveta Božja zapovijed (kako je navodi Katekizam Katoličke Crkve prema tradiciji koja se drži Augustinove numeracije), od čijeg je kršenja za Davida sve krenulo naopako, po­tvrđuje i proširuje zabranu preljuba te granicu između dopuštenoga i zabra­njenog premješta na prvi pogled na područje želja i unutarnjih poriva, s tim da granicu naznačuje predmetom za kojim se teži. No, ono što u prijevo­du na naš jezik i na mnoge druge izgle­da kao zabrana same seksualne želje u izvorniku dobiva važnu razlikovnu oznaku. Dekalog ne zabranjuje želju, koja sama po sebi nije pogrešna, nego hlepnju, odnosno žudnju koja uklju­čuje jak poriv da se poigrava s onim za čime se žudi, poriv da se posjeduje ono što nam ne pripada. Želja se može vrlo lako preokrenuti u požudu, a požuda postati “gnjilež u kostima” (Izr 14,30) te se izopačiti u zlobu, gor­činu, pakost, ljubomoru i dovesti čak, kako smo vidjeli u slučaju Davidove afere s Bat-Šebom, sve do umorstva.

     Onaj tko ustrajava u hlepnji pre­ma tuđem životnom partneru riskira da postane razaratelj tuđe sreće. Od Knjige Postanka koja ljudsko biće vidi cjelovito tek u stvaranju muš­karca i žene, preko Pjesme nad pje­smama u kojoj se slavi erotska lju­bav između dvoje zaručnika, pa sve do Knjige Izreka koja kaže: “Tko je našao ženu, našao je sreću i stekao milost od Jahve”, slavi se i naglašava svetost i nepovredivost veze između muškarca i žene. Držati se ove za­povijedi stoga ne znači samo ogra­ničavati i strogo bdjeti nad vlastitim željama i prohtjevima, nego je njezi­no obdržavanje prije svega prirodna posljedica uspostavljanja ravnoteže sa samim sobom, s drugim ljudima i s Bogom, što vrijedi za sav Dekalog. Ostvarivanje svoje ljudskosti u ovom slučaju ide preko davanja prostora slobode drugima koji su u životnoj vezi i u koju nitko nema pravo dirati i koju treba poštivati.

     Životni savez između dvoje ljudi koji svoje idealno ostvarenje nalazi u instituciji braka, nekako sumira sve ono što nazivamo ljudskim isku­stvom. Biti čovjek ostvarujemo najte­meljitije unutar tog odnosa. Taj od­nos između dvoje sadrži sve: od stra­stvene privlačnosti, erotske ljubavi, slobodne odluke za zajednički život, rađanja i odgajanja djece, financijske situacije od koje ovisi egzistencija, preko ambicija, karijere, ali i žrtve za partnera i djecu, do bolesti koja je go­tovo pa i neizbježna kao i zajedničke starosti. Muškarci i žene ipak dolaze s istoga planeta, planeta susreta i od­luke da se bude za drugoga. Uzeti to nekome znači osuditi ga na samoću, izbaciti ga na drugi planet gdje nema života. Ova nam se zapovijed može činiti samorazumljivom, a možda i manje važnom jer je na pretposljed­njom mjestu, ali je činjenica da ona štiti zajednicu kojoj imanentno pri­pada zadaća odgajanja čovjeka za sve druge zapovijedi i vrednote. Odavno je poznato da sve što jesmo duguje­mo i nosimo iz obitelji. Od oca i maj­ke dobivamo ili ne dobivamo osjećaj za sveto, za dobro, za ispunjen život i na koncu za sreću.

     Život može i mora da donosi bez­broj različitih mogućnosti, pa i to da veza ne mora uvijek funkcionirati, da ljudi nisu baš uvijek i u pravilu sretni, ali to ne daje nikome za pravo da kra­de tuđu sreću. Američko-afganistanski romanopisac Khaled Hosseini u svome djelu Lovac na zmajeve kaže da je grijeh uvijek krađa, a možda je ovaj hlepnje za tuđim partnerom najnesretniji.

Hrvoje VRANJEŠ

 

 

Ne poželi nikakve tuđe stvari![11]

Nemamo li i mi sličnih iskustava u našim životima,

kada se želimo po svaku cijenu domoći tuđega,

a da pritom i ne pomislimo što ono znači vlasniku

pa bilo riječi i o najobičnijoj i u sebi bezvrijednoj stvari?

         Netko je zgodno usporedio Deset Božjih zapovijedi s ku­ćom. Prve tri zapovijedi koje se tiču čovjekova odnosa prema Bogu predstavljaju krov kuće. Kao što krov štiti kuću i ljude koji u njoj žive, tako i ove zapovijedi stoje u službi oču­vanja ljudskoga života. Sljedećih pet zapovijedi koje se odnose na zaštitu međuljudskih odnosa simbolizira dnevni boravak u kojem se manje-više događaju cjelokupni ljudski život i komunikacija. Podrum je slika za posljednje dvije zapovijedi koje se tiču naših nakana, želja i poriva, sve­ga onoga skrivenog u nama. Od svih zapovijedi posljednja najviše inzistira na međuljudskim odnosima. Nje­zin objekt je “drugi”. U Knjizi Izlaska 20,17 “drugi” je istaknut čak sedam puta: “Ne poželi kuće bližnjega svo­ga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga!” U židov­skom svijetu kuća je slika za sav ljud­ski imetak, zemlju, zavičaj, sve ono što je Izraelca činilo slobodnim. Žena je duša kući, a sluga, sluškinja, vol, magarac ono što neodvojivo pripada kućnoj zajednici.

     Bog ne kaže jednostavno: “Ne po­želi!” On ne osuđuje čovjekovu želju. Čovjek je bitno biće želje koja je sama po sebi dobra. Da nema želja, ne bi bilo ni života ni potrebe za izumima, gradnjom, učenjem i poučavanjem. Želja je čovjekov temeljni poriv, naj­dublji temelj duše. Na osnovi teme­ljite lingvističke i teološke egzegeze biblijskih tekstova hebreist i orijen­talist André Chouraqui došao je do mnoštva zanimljivih podataka i za­ključaka koje je objavio u knjizi De­set zapovijedi danas. Deset Besjeda za pomirenje čovjeka s ljudskošću. Tako on, između ostaloga, ističe da hebrej­ska Biblija poznaje dva pojma: hefec – želju koja je čovjeku bitno imanentna i u sebi dobra te hamad – pohlepu. U zadnjim dvjema zapovijedima sto­ji Lo tahmod (od hamadl) – “hlepiti, žudjeti nećeš”. Bog, dakle, ne dokida čovjekovu želju nego ju diferencira. Zabrana se odnosi na tuđe stvari. Vre­menom se izvorna Božja poruka kroz prijevode izgubila i pogrešno tumači­la. U latinskom tekstu Vulgate korijenhamad (žudjeti, hlepiti) preveden je glagolima conscupisces što se odnosi na spolnu želju i desiderabis (desiderare: “tražiti zvijezde”), ali je svaki oblik želje bio za osudu. Ovakva kriva gene­ralizacija, tvrdi spomenuti autor, ima­la je katastrofalne posljedice u duhov­noj povijesti kršćanskog Zapada jer su kršćani osudili načelo same želje, koja je dopustiva i korisna. Tek je pojavom Reformacije i rasprostranjenošću tek­sta Biblije na narodnim jezicima vra­ćeno izvorno značenje želje – da je ona u službi života – i da svatko ima pravo na posjedovanje onoga što ni­kome ne pripada.

         Iz psihologije znamo da je duša bačva bez dna. Naši čini, stremljenjai kompleksi samo su očitovanje naših duševnih procesa. Pedagozi ističu da čovjek može biti zadovoljan tek onda kada doživi ograničenje svojih želja, a bit pohlepe je da ona ne poznaje granice, ne može nikada biti zadovo­ljena. Pohlepa se ne odnosi samo na materijalno, nego je orijentirana na život uopće. U Bibliji se pohlepa veže za idolopoklonstvo. Već se u Knjizi Postanka, u izvještaju o čovjekovom prvom grijehu, naslućuje da je pohle­pa izvor svakoga grijeha. Pohlepnik namjesto Boga stavlja neko stvoreno dobro, a u konačnici samoga sebe. Stoga će sv. Pavao požudu izričito nazvati idolopoklonstvom (Kol 3,5). Starozavjetni proroci i mudraci na mnogo mjesta u Bibliji udaraju po onima koji svoje bogatstvo stječu na nesreći i gaženju prava drugih, osobito siromaha koje Zakon mora štititi od bilo kojeg oblika iskorišta­vanja. Bolesna pohlepa koja izvire iz zavisti može dovesti do najgorih zala pa i do smrti. Sjetimo se priče o kra­lju Ahabu i Nabotovom vinogradu (1 Kr 21). Ahab je zatražio od Nabo- ta da mu ustupi vinograd koji se na­lazio uz njegovu palaču, nudeći mu bilo drugi, bolji vinograd, bilo novac. Međutim, Nabot ga je odbio jer nije želio prodati baštinu svojih otaca. Da udobrovolji svoga muža Ahaba, Ize- bela je skovala spletku protiv Nabota postavivši ga na čelo naroda i lažno ga optuživši da je proklinjao Boga i kralja. Nabot je kamenovan, a Ahab se konačno domogao njegova vino­grada. Što nam poručuje ova priča u kontekstu Desete zapovijedi? Ahab je toliko bio zaslijepljen Nabotovim posjedom da nije mario što on Nabotu znači. A njemu je to bilo nešto najsvetije – baština njegovih otaca. Nemamo li i mi sličnih iskustava u našim životima, kada se želimo po svaku cijenu domoći tuđega, a da pritom i ne pomislimo što ono znači vlasniku pa bilo riječ i o najobičnijoj iu sebi bezvrijednoj stvari? Pohlepni- ka pokreće strast, ali u zbilji on uopće ne djeluje radi vrednote nego ego­istično, on tvrdokorno ustrajava na tome da svoj pogled na stvari stavi na mjesto same stvari, kako ističe filozof Robert Spaemann.

     Pohlepa, kao pritisak da se s dru­gima mjerimo i “nadvisujemo” ih u materijalnim stvarima nije uzrok samo većine financijskih poteškoća danas nego u konačnici uzrok mnogih fizičkih i duševnih bolesti, obiteljskih tragedija i osobnih razočarenja. Za ilustraciju nam može poslužiti novela Lava Nikolajeviča Tolstoja Koliko je čovjeku potrebno zemlje? Tolstoj pri­povijeda kako je neki gospodar nepre­gledne i kvalitetne zemlje obećao dati jednom seljaku gotovo zabadava ono­liko zemlje koliko je može pješače­njem obuhvatiti od izlaska do zalaska sunca. Jedini uvjet je bio da o zalasku sunca bude točno na onom mjestu odakle je krenuo. I seljak se dao na po­sao, hodao je sve brže i brže i zapasao je veliki krug. O zalasku sunca posljed­njim atomima snage stigao je na toč­ku odakle je krenuo, ali je bio – mrtav. Okupljeni ljudi iskopali su mu grob i položili ga u nj. Tom siromahu bilo je potrebno svega dva metra zemlje – od glave do peta, poentira Tolstoj.

     Premda volimo naglašavati da je Zapad utemeljen na kršćanskim vred­notama, istina je da zapadna društva počivaju na nezajažljivoj pohlepi i že­lji da se namakne što više materijalnih dobara. Na pohlepi počiva i tržišna ekonomija, a reklame hrane bolesnu želju za stvarima za koje inače uopće ne bismo marili. Chouraqui tvrdi da “novi medij vizualno ruši sve granice između luksuza bogatih i bijede si­romašnih”. Upravo posljednja Božja zapovijed raskrinkava naše površno kršćanstvo i stavlja nas pred pitanje: Služimo li Bogu ili bogatstvu?

     Isusu je bila dobro poznata ljudska sklonost ka pohlepi. Za primjer nam može poslužiti odlomak iz Lukinog evanđelja 12,13-21. Neki je čovjek prišao Isusu i zatražio od njega da presudi između njega i njegova bra­ta u sporu oko nasljedstva. Isus mu daje odgovor: “Čovječe, tko me po­stavio sucem ili djeliocem nad vama? Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Pomalo čudan odgovor jer bismo očekivali da će Isus jasno stati na stranu prav­de i zakinutoga. Ovim odgovorom Isus zapravo kazuje da se ne može biti sudac, ne može se biti pravedan tamo gdje već vlada pohlepa. Mi hlepimo ne samo za materijalnim, nego i za ugledom, za boljim mjestima, za vlašću. U toj bolesnoj želji gazit ćemo preko drugih, iskorištavati ih. I Boga ćemo upregnuti i podložiti našim bo­lesnim ambicijama. Sve ćemo učiniti – samo da se domognemo onoga za čim žudimo. A Isus nudi rješenje za sretan život: Treba se bogatiti u Bogu. A to konkretno znači u ljubavi i soli­darnosti prema drugome, pogotovo prema onima rubnima, siromasima, zaboravljenima. Život se osvaja u da­rivanju sebe drugima.

     Da se vratimo slici kuće s počet­ka teksta. Bog je taj koji silazi u naše “podrume” života, među životne strahove i sreće, i daje nam ono što nam zaista treba, obećanje da je on Jahve, Bog naš. On nam je podario ži­vot i on će ga i očuvati. Novac i druga materijalna dobra daju nam, doduše, određenu slobodu i neovisnost, ali iluzorno je na njima graditi smisao života. Život izvire i stremi ka odno­sima, međuljudskim odnosima.

Darko RUBČIĆ

 

 

[1] Ivica Raguž, „Dekalog kao briga za Boga i čovjeka“, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo, 2013., str. 41 – 46.

[2] Josip Mrnjavac, „Ja sam Gospodin Bog tvoj. Nemaj drugih bogova uz mene!“, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 47-50.

[3] Bono Tomić, Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 51-56.

[4] Petar Andrijanić, Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 57-60.

[5] Mirko Bobaš, Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 61-66.

[6] Božo Lujić, Ne ubij! Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 67-70.

[7] Pavo Filipović, Ne sagriješi bludno!, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 71-76.

[8] Mirela Primorac, Ne ukradi!, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 77-82.

[9] Stjepan Radić, Ne reci lažna svjedočanstva!, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 83-86.

[10] Hrvoje Vranješ, Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!, Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 87-91.

[11] Darko Rubčić, Ne poželi nikakve tuđe stvari! Kalendar svetog Ante 2014, Sarajevo 2013. str. 91-96.