Molitva Gospodnja[1]
Oče naš je molitva ljudi koji su na putu,
koji imaju svoj cilj pred očima,
a to je kraljevstvo Božje.
Svaka riječ Očenaša sadrži nadu i molbu
koja se odnosi na kraljevstvo Božje
Zanima nas što je Isus rekao u razgovoru s Bogom. Isus o tom kaže ovako: Ako hoćeš naći Boga, razgovaraj s njim. Govori mu u tišini i poslušaj njegov odgovor u svojoj duši. Kad moliš ne pokušavaj svojom molitvom dokazati ljudima da si ti neki izvanredni čovjek koji ima posebne kvalitete. Tvoja se molitva ne tiče drugih ljudi. Moli ovako: Oče naš. Isusov ‘Oče naš’ možemo moliti sami na razne načine. Svatko Očenaš može moliti na način koji se njemu sviđa ili koji njemu odgovara.
Oče naš. Bože, ti si Otac svih ljudi. Molim te za sve ljude, žive i mrtve, dobre i zle. Svima nam se smiluj, svima nam oprosti, sve nas uzmi pod svoju zaštitu, sve nas blagoslovi, sve nas povedi za sobom i sve nas spasi. Molim te naročito za one o koje sam se naročito ogriješio. Koji jesi na nebesima. Bože, ti si tajna i ja se prepuštam toj tajni. Molim te, daj meni i svim ljudima jaku vjeru, čvrsto povjerenje u tvoju ljubav i žarku ljubav prema tebi. Daj da se uživim u tvoju prisutnost, u tvoju živu stvarnost i da te nikad ne osramotim ni riječju, ni djelom, ni propustom. Sveti se ime tvoje. Oče, neka ti je hvala i čast u vjekove. Htio bih te proslaviti svojim životom. Što god budem danas i do konca života mislio, govorio, radio i trpio, neka bude, Oče, tebi na slavu i na čast. Dođi kraljevstvo tvoje. Oče, uspostavi svoje kraljevstvo u svakoj ljudskoj duši. Daj da se tvoje kraljevstvo istine, pravde, slobode, ljubavi, milosrđa i milosti ostvari na čitavom svijetu. Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji. Oče, daj da se tvoja volja ostvari u čitavom svijetu. Daj da svi ljudi ostvare tvoju volju. Daj da u mom životu sve bude po tvojoj volji. Daj da i ja uvijek ostvarim tvoju volju. Kruh naš svagdanji daj nam danas. Oče, daj nam ono što nam je potrebno za život. Molim te naročito za one koji gladuju, boluju, očajavaju ili se nalaze u bilo kakvoj bijedi i nevolji. I otpusti nam grijehe naše. Oče, oprosti nam naše grijehe. Kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Oče, praštam svakome, želim oprostiti. Daj mi snage da oprostim. Daj svim ljudima snage da mogu oprostiti jedni drugima, da s ove naše zemlje nestane mržnje i osvete. I ne uvedi nas u napast. Oče nebeski, ne daj da dospijemo u napast, da klonemo i sagriješimo. Odstrani sve ono što nas vodi u napast. Izbavi nas od svakoga zla. Oče nebeski, izbavi nas od zla, od duhovne tame i neznanja, od površnosti, nemarnosti i lijenosti u duhovnom životu. Izbavi nas od praznovjerja i magije, zabluda i krivovjerja. Izbavi nas od moralnog zla, iščupaj nam grijeh iz srca. Izbavi nas od zloga, goni ga u pakao da ne može više napastvovati ljude. Izbavi nas od fizičkog zla, oslobodi nas od bolesti duše i tijela. Ne daj da padnemo, da se ozlijedimo, da padnemo u ruke svojih dušmana ili da doživimo neki udes. Jer tvoje je kraljevstvo i slava i moć u vjekove. Oče nebeski, ti si svemoguć i ti nas vodiš. Vodi svaku ljudsku dušu putem spasenja. To te molimo po Gospodinu našem Isusu Kristu u Duhu Svetom. Amen.
Oče naš
Očenaš molimo u našim crkvama kod svake službe Božje. To je zapravo molitva ljudi koji su na putu, koji imaju svoj cilj pred očima, a to je kraljevstvo Božje. Svaka riječ Očenaša sadrži nadu i molbu koja se odnosi na kraljevstvo Božje. To su ljudi koji se obraćaju Bogu punim povjerenjem. Očenaš zapravo izražava čežnju da se Bog konačno pokaže, da nas oslobodi, i to što prije, od okova koji stežu naš život na zemlji. Zapravo, mi bismo morali svaku riječ Očenaša izgovarati malo drugačije nego to obično činimo. Morali bismo svoje misli i svoje osjećaje malo više prilagoditi onome što molimo.
Prva molba u Očenašu glasi: ‘Sveti se ime tvoje.’ Kad te riječi izgovara mo u molitvi, mogli bismo pomisliti ovo: Ti, Bože, koga nazivamo Otac, ti si svet i ti si Gospodar ovoga svijeta. Ali, pokaži se jednom u svojoj svetosti, daj da nešto od nje primijetimo. ‘Dođi kraljevstvo tvoje.’ Time želimo da nam Bog pokaže nešto svoga kraljevstva u koga se uzdamo. ‘Budi volja tvoja.’ Tada želimo da Bog konačno u ovom svijetu provede svoju volju. ‘Kruh nas svagdanji daj nam danas.’ Tada želimo da nam danas dadne ovaj kruh koji je predviđen u njegovom kraljevstvu. ‘Oslobodi nas od zla koga smo učinili, kao što i mi opraštamo onima koji su nama zlo učinili.’ Očuvaj nas od opasnosti da izgubimo tvoju ruku u oluji koja bjesni između sadašnjeg i budućeg svijeta. ‘Oslobodi nas od moći tame.’ Ti imaš moć da uspostaviš svoje buduće kraljevstvo. Tebi pripada naše klanjanje sada i uvijek. Amen.
I to je jedan način s kakvim mislima i osjećajima možemo moliti Očenaš. Isusovi suvremenici mislili su da žive u vremenu koje je završetak svega onoga što je njima bilo sveto. Mislili su, također, da se nalaze pred jednim završetkom iza koga bi moralo doći nešto sasvim drugačije, novo, a to bi zapravo trebalo započeti već sada, u njegovom vremenu. Očekivali su zahvat Božji u bliskoj budućnosti. Isus je sve to malo drugačije mislio. On je mislio da sadašnjost može prestati i budućnost početi obraćenjem. To obraćenje bilo je glavni motiv svega njegova djelovanja, to je bila osnovna melodija u kojoj je on živio. Mi nismo daleko otišli s obraćenjem. Možemo li se tješiti mišlju: Što su to dvije tisuće godina s obzirom na starost svijeta i Božju vječnost?
Ima nekih filozofa koji žale za politeizmom. Oni kažu da više bogova omogućuje čovjeku više izbora i različitosti. Ispada kao da oni vjeru u pravoga Boga ne smatraju nekom istinom, nego folklorom, kao da su bogovi mitske lutke koje se mogu birati po volji i ukusu. Zaboravljaju koliko je vremena ljudima trebalo da se probiju do istine o jednom, pravom Bogu. Ima mnogo filozofa koji obveza nego u velikom kršćanskom moralu. Sve to koči življenje evanđelja. Sve to smeta čovjeka da klekne i kaže Bogu: Sveti se ime tvoje.
Živjeti sa slikama
Kad o Bogu govorimo, tada govorimo u slikama i usporedbama. Otac je usporedba jednostavno zato što Bog nije ni muško ni žensko. Mogli bismo mu kazati i Majka, ali i to bi bila samo slika. Bog je Bog i to neusporedivi Bog. Međutim, u njega možemo imati povjerenja. To Isus želi kazati, kad Boga naziva Ocem, a to je razlog zašto mu i mi kažemo Otac.
Nebo je također jedna usporedba. Nekad su ljudi mislili daje nebo gore i da je Bog u njemu. I u Pismu se kaže da je Bog u nebu. I Isus kaže: Koji jesi na nebesima. Kao što je nebo visoko iznad zemlje, tako nas Bog nadilazi svojim dostojanstvom, svojom uzvišenošću, svojom svetošću. Međutim, On nam je svuda blizu, oko mene, ispred mene, iza mene, desno i lijevo, kudgod pogledam. On je u meni. Nebo je zapravo neshvatljiva Božja blizina.
Ime je usporedba. Stari su narodi smatrali da ime označava bit čovjeka. Kad mi kažemo Bogu, sveti se ime tvoje ili ime je tvoje sveto, tada mu zapravo kažemo: Ti si na otajstven način sasvim drugačiji od nas. Pomozi nam da to shvatimo, da nam misao na tebe bude najdragocjenija stvar našega života, da ona u nama budi nadu, da nam pokaže da si ti jedini velik, da se oslobodimo svoga malog ‘ja’ i da naslutimo tvoju svetost. Mi mu zapravo kažemo: Daj da naše predstave o tebi budu jasne i da imaju snage utjecati na nas. Daj da budemo svjesni tvoje prisutnosti s nama, iako mi to ne shvaćamo. I kraljevstvo je usporedba. Kad Bogu kažemo: Tvoje je kraljevstvo, tada mislimo na njegovu blizinu. Božje kraljevstvo je zapravo njegova prisutnost. Istina, mi tu prisutnost jedva primjećujemo, možda i zato što smo previše rastreseni i zaokupljeni stvarnošću koju vidimo. Ipak mu kažemo: Uvedi nas u svoje kraljevstvo, ili dođi kraljevstvo tvoje. To zapravo znači: Daj da po svijesti tvoje blizine sačuvamo u tebe povjerenje i u situacijama kad patimo, kad nas snađe nešto strašno. Mi ne znamo što je ispunjeno, što je smisao, mir, ako ti nisi uz nas, odnosno ako mi nismo kod kuće, tj. kod tebe, u tvom kraljevstvu.
Postoje o Bogu različite slike. Bog je zabranio da se prave njegove slike. Jedina slika Božja jest čovjek. U Bibliji Bog ima ljudske kvalitete. On je i ljubomoran i nježan u ljubavi; on se brine, ali i mrzi i slično. Čovjek može načiniti sliku nekoga s kim se susreo, koga je osobno susreo. Međutim, Ivan Evanđelist kaže da Boga nikada nitko nije vidio. Kada ga Moj sije moli ‘daj da vidim tvoju slavu’, dobiva odgovor ‘ne možeš vidjeti lica moga’. Ni jedan me čovjek ne može vidjeti i ostati na životu. ‘Vidjet ćeš moja leđa, a lica moga nitko ne može vidjeti.’ I Filip je zamolio Isusa: ‘Pokaži nam Oca i to nam je dosta.’ Isus mu odgovara: ‘Tko vidi mene, vidi i Oca moga.’ Neku sliku o Bogu ipak možemo stvoriti tek kad upoznamo Isusa Krista.
Božja volja
U Očenašu kažemo: ‘Budi volja tvoja’. Je li potrebno to Bogu kazati? Božja se volja i bez naše molitve provodi u svijetu, iako mi to ne shvaćamo, možda samo nekad nešto od toga naslućujemo. A u nevidljivom svijetu, u nebu, nitko i ništa se ne suprotstavlja njegovoj volji. Zato kažemo: Daj da se ostvari volja tvoja i ovdje na zemlji kao što se ostvaruje na nebu. Istina je da se Božja volja ostvaruje u svijetu, ali čovjek je iznimka. Bog je dao čovjeku slobodu te postoji mogućnost da se čovjek suprotstavi Božjoj volji. Što god čovjek radio, kuda god ga vodile njegove misli, ma što on htio, mogu će je da se u svemu tome ne dogodi Božja volja. Stoljećima stara svjetska povijest dokaz je za to i, kad god se dogodi suprotno Božjoj volji, u svijetu nastaje nered. Svijet postaje bolestan i nasilan. To je razlog zbog čega mi ka-žemo: ‘Budi volja tvoja’. Provedi svoju volju da naše srce, naša snaga, čitav naš život budu oruđe tvoje volje.
Kažemo li mi baš od svega srca: ‘Budi volja tvoja’? Možda se malo i bojimo Božje volje? Naime, Bog može htjeti i našu bolest, bijedu, bol, mučnu smrt. Sva sudbina koja nam prijeti dolazi od Božje volje. I što nam pre- ostaje? Prilagoditi se volji Božjoj jedino je ispravno življenje. Upravo kad kažemo budi volja tvoja, tada želimo prilagoditi se njegovoj volji i prihvatiti ju. Uzmi ovu našu buntovnu volju i preobrazi je tako da postane slična tvojoj volji. U čemu se zapravo sastoji naše savršenstvo i smisao našeg života? Upravo u tome da se naša volja složi s Božjom voljom. Radi toga, daj da se tvoja volja ne događa samo na nebu, nego i na zemlji koju si izručio ljudskoj volji. Ali ne samo da se općenito ostvari na zemlji, nego i u nama i po nama. Kad molimo ‘budi volja tvoja’, tada molimo Svemogućega (njegovoj se volji ništa ne može suprotstaviti), molimo Svetoga (njegova volja ne može biti pogrešna).
Bog je htio da bude svijet i on je nastao. Mi teško shvaćamo kako izvan Boga može postojati nešto što je ograničeno i prolazno. Tu se zapravo krije prva tajna svijeta i čovjeka. U svakom slučaju, to ograničeno i konačno nastalo je iz poslušnosti Božjoj volji. Materijalni svijet i dalje sluša Boga, od atoma do svemira. I zakoni prema kojima se sve odvija, odraz su volje njegove. Jedini se čovjek može suprotstaviti volji Božjoj. To je učinio već prvi čovjek. To je bio istočni grijeh. Znamo kakve su strašne posljedice iz njega proi- zašle. Bog nije odlučio uništiti svoje djelo nego spasiti čovjeka. Ima jedan mit koji govori kako je Bog jednom stvorio svijet, pa je neko vrijeme uživao u njemu, a tada mu je dosadio pa ga je srušio i stvorio novi. Naš je Bog, međutim, svijet spasio otkupljenjem svoga vlastitog Sina. On je u potpunosti ispunio volju Božju. Zato on neprestano govori o volji Božjoj. Dosta je spomenuti njegove priče o samom sebi: ‘Ovo je moja hrana, da ispunim volju onoga koji me je poslao’; i riječi koje se odnose na nas: ‘Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo Božje, nego onaj koji vrši volju Oca moga, koji je na nebesima.’ Zato je on propovijedao kraljevstvo Božje koje nije ništa drugo nego vladavina Božja u srcu svakog čovjeka, a Bog vlada onda kad čovjek vrši njegovu volju. Zato Isus, moleći Očenaš govori: ‘Budi volja tvoja.’
Nije li to neko proturječje, da smo slobodni, a ipak moramo vršiti volju Božju? Čovjek jest slobodan, ali svoju volju ne smije upotrebljavati na svoju štetu. Čovjek je stvoren za sreću, a svoju sreću može ostvariti samo u skladu s Božjom voljom. Tako čovjekova sloboda nije, svakako, savršena. Ona se treba usavršavati, a usavršava se poslušnošću Božjoj volji. Božja je volja usmjerena njegovoj potpunoj slobodi. Božja je volja dobra i ona hoće čovjeku samo dobro. Ako je netko zaljubljen u nekoga, tada mu je njegov partner u ljubavi važniji nego on sam. Hoće li on svom partneru uzeti slobodu? Kad mi kažemo ‘budi volja tvoja’, tada mi zapravo želimo da se ostvari Božja ljubav. To bi zapravo značilo kako se ti odnosiš prema Božjoj volji, tako će ti i biti.
Kruh naš svagdanji
Iza, kako smo u prvom dijelu Očenaša spomenuli, riječi ‘tvoja’, tvoje ime, tvoje kraljevstvo, tvoja volja, sada će se u drugom dijelu Očenaša pojaviti riječ ‘naš’. Taj drugi dio Očenaša počinje riječima: ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas’.
Ovdje ću samo ukratko spomenuti jednu zanimljivost koja nas ne smije zbuniti. Naime, u grčkom tekstu ne stoji ‘svagdanji’, nego budući. Kruh naš budući daj nam danas, kažu Grci. Neki su iz toga pokušali zaključiti da moktva zapravo glasi, daj nam kruh za sljedeći dan. To bi značilo, oslobodi nas briga za budućnost. Znamo da su mnogi crkveni oci mislih da se tu ne radi o materijalnom kruhu nego o Euharistiji, o onom kruhu za koji Isus reče da je pravi kruh koji s neba silazi. Taj nam kruh osigurava vječnu budućnost.
Ipak je opće mišljenje da je Isus rekao: ‘Kruh naš svagdanji daj nam danas.’ On pritom nije mislio na Euharistiju nego na nešto što je sasvim zemaljsko. Rekao je: Daj nam kruha da možemo jesti. Ako je ta ekonomsko- -materijalna baza ljudskog života postala predmetom milosti, onda to znači da si mi ljudi ne smijemo umišljati kako sami sebi možemo svojim računanjem i planiranjem proizvesti kruh nego da kao prosjaci stojimo pred Bogom. Ovdje se malo sjetimo nebeske hrane mane, kojom je Bog u pustinji hranio svoj izabrani narod. Ako se mana, koja je toga dana skupljena, nije pojela, sutra je već bila pokvarena. To nas opet podsjeća na Isusovu izreku: ‘Ne brinite se za sutrašnji dan, on će se već pobrinuti za sebe; dosta je svakom danu njegove nevolje.’ Molitva, dakle, želi kazati: Daj nama danas kruh i daj nam ga onoliko koliko nam je potrebno za današnji dan.
Znamo da kruh ovdje simbolizira sve što nam je potrebno za život, a to znači piće i odijelo. Međutim, ima još mnogo toga što je čovjeku potrebno za život. Potrebna mu je ljubav. Koliko danas ima ljudi koji gladuju za prijateljskom riječju, za ljubavlju bližnjih. Ipak, ima ljudi koji gladuju za Božjom riječju. Oni rado govore: Kaži nam još danas riječ koju trebamo čuti, da znamo da si uz nas. Znamo da čovjek ne živi samo o zemaljskom kruhu. To misle materijalisti. Oni kažu: Podaj čovjeku kruha i sve je riješeno. Da je tako pokazuje nam današnje stanje u svijetu u kojem mnogi obiluju, ali se ne osjećaju sretni. Pokazuje nam to i činjenica da mnogi bogataši imaju sklonost ka samoubojstvu. Isus je to izričito kazao sotoni u pustinji: ‘Ne živi čovjek samo o kruhu.’ Da je to tako pokazuje i Isusovo umnažanje kruha. Znao je da je narod gladan, zato ga je nahranio. Međutim, kad su ga htjeli učiniti Mesijom kruha, to Isus odbija, jer čovjek ne živi samo od kruha. Zato on kaže: ‘Tko dođe k meni neće gladovati i tko vjeruje u mene neće žeđati.’ U govoru na Gori on će kazati: ‘Blaženi koji gladuju i žeđaju pravde.’ Sve nam to pokazuje da čovjek ne živi samo od zemaljskog kruha.
Veliki problem današnjeg svijeta jest podjela svijeta na gladne i site, na one koji umiru od gladi i na one koji ne znaju što će s viškom hrane. Naravno, nije to Božja krivica. Bog je stvorio dovoljno svega za sve. Krivnja je u nama koji ne dijelimo, ne dajemo gladnima. Zato se ne kaže, ‘kruh moj svagdanji’, nego ‘kruh naš svagdanji, daj nam danas’. To je zapravo molba za kruh svijeta. Molba za kruh zahtijeva tako od kršćanstva zalaganje za pravedan gospodarski poredak, za pravdu. Bez pravde nema kruha za sve, bez kruha nema slobode, a bez pravde i slobode nema mira. Nažalost, o tome ne misle oni koji smatraju da čovjek živi samo od kruha. U Očenašu ne molimo samo za zemaljski kruh nego za sve ono što je čovjeku potrebno da može živjeti životom dostojnim čovjeka.
I otpusti nam duge naše
Sljedeća molba u Očenašu glasi: ‘I otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.’ Najveća čovjekova zemaljska potreba jest kruh, a najveća duhovna potreba jest Božje praštanje.
Što znači dug? To je ekonomska metafora i doslovno znači nenaplaćeni račun. U Očenašu taj dug označava sve obaveze koje nismo ispunili. Nešto nismo učinili što smo morali učiniti; npr. ako smo nekome trebali reći dobru riječ, a nismo je rekli. Možda to nismo jednostavno učinili iz lijenosti. Jasno je odakle proizlaze naši dugovi: iz našeg traženja samih sebe, iz manjka ljubavi prema drugima. Naši dugovi prema tome su naše škrtosti u ljubavi. A evanđelist Luka tu je mnogo jasniji. Kod njega ne stoji ‘oprosti nam naše duge’, nego ‘otpusti nam naše grijehe’. Mi molimo da nam Bog oprosti naše grijehe. Hoće li On to učiniti? Da neće, ne bi bilo ove molbe u Očenašu; da neće, Isus nas ne bi poticao da se molimo da nam Bog oprosti grijehe. Sva se ta molba temelji na činjenici da je Bog pripravan oprostiti grijehe i najvećem grešniku. Što treba učiniti da bi Bog oprostio? Treba biti svjestan svoga žalosnog stanja, treba žaliti što je do njega došlo i treba Boga zamoliti da oprosti.
Ipak, Bog stavlja jedan uvjet toga praštanja, a taj je da i mi oprostimo onima koji su nama nešto dužni. Zato se kaže: ‘Kao što i mi opraštamo dužnicima našim.’ Možda bi trebalo kazati ovako: ‘Kao što smo i mi oprostili našim dužnicima.’ Kad molimo Boga da nam oprosti, mi smo već morali oprostiti onima koji su nama ostali nešto dužni. Isus taj uvjet komentira ovako: ‘Doista, ako vi ljudima oprostite njihove grijehe, otpustit će i vama vaš nebeski Otac. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće vama otpustiti vaše prijestupe.’ On će to još jednom ponoviti kad kaže: ‘Kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga, da i vama otpusti Otac vaš koji je na nebesima vaše prijestupe.’ Ako smo mi oprostili, stječemo li tim pravo da nam Bog oprosti? Ne, ni u kojem slučaju. Mi bismo na taj način prisiljavali Boga da nam oprosti. Naše je praštanje samo uklanjanje jedne zapreke da bi nama Bog oprostio. Naše je praštanje uvjet Božjeg praštanja, a nije nekakvo pravo na Božje opraštanje. Isus je jednom govorio kako se mi moramo ponašati kad smo drugoga uvrijedili: ‘Ostavi svoj dar i idi pa se najprije pomiri s drugim.’ Ovdje nam zapravo kaže kako se moramo ponašati kad je drugi nas uvrijedio. Isus traži od nas da mu oprostimo. To nas podsjeća i na Isusovo blaženstvo: ‘Blaženi milosrdni, oni će postići milosrđe.’ A podsjeća nas i na riječi apostola Pavla koji kaže: ‘Kao što je Gospodin vama oprostio, tako opraštajte i vi.’
Oprostiti nije lako, pogotovu nije lako zaboraviti. Međutim, moramo se sjetiti da je naša krivica pred Bogom uvijek daleko veća od krivice koju mi drugom opraštamo. Ako mi želimo da nam Bog oprosti našu veliku krivicu, zašto nam je teško da i mi oprostimo daleko manju krivicu? Koliko puta treba oprostiti? Sedamdeset puta sedam, a to znači uvijek.
Kad nam Bog oprašta? Sada ili na konačnom sudu? Bog nam u oba slučaja oprašta. Bog nam i sada oprašta. Isus je opraštao grijehe na zemlji. Ipak, mi ne molimo da nam oprosti samo sada nego i na konačnom sudu. Oproštenje nam je potrebno svaki dan kao i kruh svagdašnji, ali nam je ipak najvažnije konačno opraštanje.
Ne uvedi nas u napast
Molba u Očenašu glasi: ‘I ne uvedi nas u napast.’ Što je to napast? Kažimo to praktično. Za dijabetičare je napast čokolada, za mnoge ljude napast je cigareta, za muškarce su napast lijepe žene, za žene su napast lijepi muškarci. Takvih i sličnih napasti ima svaki dan. Međutim, ima mnogo opasnijih napasti. U svijetu se događa toliko stvari koje ne razumijemo, tako da možemo upasti u napast da je sve u svijetu besmisleno. U svijetu se toliko laže, toliko se toga iskrivljuje da nas to može dovesti u napast da uopće nema istine. U svijetu ima toliko bijede, gladi, bolesti, prirodnih katastrofa, tako da možemo zapasti u napast da kažemo: Nema Boga koji se brine za ovaj svijet.
U mnoge napasti može zapasti i naša vjera. Isus kaže: ‘Blago onome tko se ne sablazni nada mnom.’ Potom kaže: ‘Mnogi vjeruju, ali u vrijeme napasti otpadnu.’ Znamo da mnoge napasti dolaze iz našeg tijela, zato Pavao kaže da se ‘duh mora boriti protiv tijela’. Mnoge napasti dolaze i od sotone. Ostavimo postrani teološku raspravu o tome je li sotona osobno biće ili je to samo pojava svekolikog zla. Za Isusa osobno on je bio zlo, koji kao neprijatelj sije kukolj u Judino srce, koji pokušava Petra i apostole rešetati kao pšenicu, koji iz čovjekova srca čupa riječ Božju i za koga apostol Petar kaže da ‘obilazi okolo kao ričući lav tražeći koga da proždre’.
Mi kažemo Bogu: ‘Ne uvedi nas u napast.’ Međutim, može li nas Bog uvesti u napast? Napast je navođenje na zlo, a to Bog ne može učiniti jer tada ne bi bio više Bog ljubavi nego neprijatelj. Apostol Jakov kaže to izričito: ‘Bog ne može biti napastovan na zlo, a ni sam nikoga ne napastuje.’ Ipak nas Bog može staviti na kušnju, ali to nije zavođenje na zlo, nego stavljanje čovjeka u priliku da se učvrsti u svojoj vjeri i dobroti. U Bibliji vidimo kako je Bog Abraha- movu vjeru stavio na kušnju. Judita u Bibliji kaže: ‘Zahvalimo Bogu što nas je stavio na kušnju kako je iskušavao i očeve naše.’ Bog iskušava one koji su mu blizu. U jednom se psalmu kaže: ‘Iskušavao si nas Bože teško, iskušavao si nas ognjem kao srebro.’ Ta misao o Božjem iskušavanju toliko je prožela židovsku misao daje pobožni Židov i sam molio: ‘Ispitaj me Jahve, iskušaj me, istraži mi srce i bubrege.’ Ipak, mi ne moramo moliti Boga da nas oslobodi od tih kušnji. Naprotiv, trebamo im se radovati. Apostol Jakov kaže: ‘Smatrajte potpunom radošću, moja braćo, kad upadnete u različite kušnje, znajući da kušnja vaše vjere rađa postojanošću.’
Što dakle kaže molba ‘ne uvedi nas u napast’? To je malo neobično aramejsko izražavanje koje ne znači da nas Bog može dovesti u napast nego zapravo znači: Ne daj da dođemo u napast u kojoj bismo sagriješili i tebe izdali. U privatnoj molitvi mogli bismo nadodati: Bože, čuvaj nas od svega što nas može dovesti u napast; pročisti nam fantaziju koja nas najviše dovodi u napast, pročisti naš razum, misli, volju, osjećaje, srce i tijelo.
Ima bibličara koji misle da se ta molitva odnosi na zadnje vrijeme, kad bude svršetak svijeta. Tada će biti velika eshatološka kušnja koja je u Novom zavjetu ocrtana sasvim crno, kao vrijeme potresa, gladi, kao nastup lažnih proroka, kao vrijeme velikog zavođenja i velike napasti, tako da evanđelist Marko kaže: ‘Kad se to vrijeme ne bi skratilo, nitko se spasiti ne bi mogao.’ Te su napasti zadnjeg vremena sigurno uključene u tu molitvu, ali se ipak prvenstveno misli na napasti našeg vremena.
Izbavi nas od zla
Zadnja molba u Očenašu glasi: ‘Izbavi nas od zla.’ Mnogo se raspravljalo o tom je li to posebna molba ili je samo komentar molbe ‘ne uvedi nas u napast’. Sama konstrukcija rečenice kao da nas navodi na to da to nije posebna molitva nego samo komentar, jer se kaže: ‘Ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od zla.’ Može se, ipak, smatrati da je to posebna molitva.
Što molimo kad kažemo ‘izbavi nas od zla’? Zala ima različitih: duhovnih, moralnih, fizičkih… Kad kažemo ‘izbavi nas od zla’, molimo najprije da nas Bog izbavi od duhovne tame i neznanja, od lijenosti i mlakosti u duhovnom životu. Molimo, također, da nas izbavi od čaranja, zablude i krivovjerja. Osim toga, molimo i da nas izbavi i od moralnog zla, da nam grijeh iščupa iz srca i da nam ga oprosti. Molimo također da nas izbavi i od fizičkog zla. Zlo je prometni udes ili udes na poslu, zlo je i požar, zemljotres i poplava, zlo je i pasti u ruke neprijatelja, zlo je i sve ono što nam može fizički naštetiti. Ako već molimo za svakidašnji kruh i ako ta molba nije profana, zašto se ne bismo mogli moliti i da budemo sačuvani i od fizičkog zla?
Tom molitvom mi zapravo kažemo Bogu: Naš je čitav ljudski svijet okružen zlom; svuda je oko nas zlo i nasilje i nitko to ne sprječava. Kao da zlo pobjeđuje. Zato kažemo: Oslobodi nas, Bože, od nasilja, oslobodi nas svake sile i moći. Samo u tebi vidimo nadu. Unatoč svemu mi vjerujemo da ti imaš moć, da se u tebe možemo pouzdati, da ćeš nas uvesti u otkupljeni svijet. Ti si porijeklo svijeta, ti si cilj prema kojem sve teče, jer je i ovaj čas u tvojoj ruci koja ga je odredila i koja ga oblikuje.
Naravno, kao i uvijek u svim tumačenjima, i ovdje uočavamo neka posebna mišljenja. Neki misle da se pod zlom, od kojeg molimo da nas Bog oslobodi, krije zao čovjek. Neki misle da se radi o svakoj zloj situaciji, a neki misle da je to zlo isključivo sotona ili demon. Neki opet smatraju da se ne misli ni na zla čovjeka, ni na zlu situaciju, ni na demona, nego su to zlo naše zle misli i naši zli nagoni. Ipak, ta je rasprava sasvim suvišna, jer se očito misli na oslobođenje od svakoga zla. Dakako, u prvom redu od onoga koje je najveće zlo, a to je grijeh. Sigurno je to molitva Bogu da nam pomogne u svim kušnjama koje nas mogu zadesiti počevši od napasti pa do bolesti. To je zapravo molba Bogu da nas nikada ne ostavi same jer smo slabi i trebamo njegovu pomoć.
I tako je završen Očenaš. Međutim, rano je kršćanstvo vrlo rano dalo toj molitvi jedan pečat. Taj pečat glasi: ‘Jer tvoje je kraljevstvo, slava i moć u vjekove.’ Tu doksologiju uočavamo u ranom kršćanskom spisu Didache (grč.). Vrlo je sličan završetku židovskih molitava pa nije nikakvo čudo da ga je prva kršćanska zajednica dodala kao neki pečat Isusovoj molitvi. Danas je upotrebljavamo u liturgiji i privatnim molitvama. Riječi ne trebaju nekog posebnog tumačenja jer su same po sebi jasne. ‘Tvoje je kraljevstvo’, znači da je Bog Gospodar neba i zemlje. ‘Tvoja je snaga’, znači ti si stvorio svijet i vodiš njegov razvoj od početka do preobrazbe. ‘Tvoja je slava’, znači da si tako uzvišen i veličanstven da mi to našom siromašnom sviješću jedva naslućujemo.
Tekst pok. fra Franje Mušure
priredio fra Nikica Vujica
Bogu se obraćamo samo onda kad hoćemo postići nešto nemoguće.
Za nešto moguće dovoljni su nam i ljudi.
Albert Camus
Ono što ljudi obično u molitvi traže od Boga jest:
da dva i dva ne budu četiri.
Nepoznati autor
[1] Mušura fra Franjo, Molitva Gospodnja, u Kalendar svetog Ante 2014. Sarajevo 2013, str. 97-112. (pripremio Vujica fra Nikica)